Iz uskrsne  poruke zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa  Bozanića  (u Gl. k.)

Uskrs je otkriveno lice istinske zbilje

Živeći  u suvremenome hrvatskom društvu nije teško primijetiti da nedostaje te kršćanske „radosne ozbiljnosti“ kulture evanđelja, koja ne previđa potre­bu   za Bogom, pobjednikom nad smrću i koja ne dopušta da se život na raz­nim  razinama vrti između djetinjastih nadanja i još  djetinjastijih razočaranja.

* * * * *

(...) Na Uskrs ne bi­smo smjeli prečuti  Isusov zov: „Ne bojte se!“   Teško da postoji čovjek kojemu nije  potrebna ta rečenica koju j je anđeo izgovorio ženama na Isusovu grobu. Nije mu važno hoće li strah obuzeti stražare, jer oni su trebali čuvati ljudsku mudrost i nakane. Ne treba se bojati onaj tko računa s Bogom, tko - usprkos grijehu - zna gdje je vrelo novoga života.

(...) »Što tražite živoga među mrtvima“  riječi su koje od uskr­snoga jutra s Isusova groba odjekuju u životu  svakoga  kršćanina i kršćanke. Zašto tražite na pogrešno­me mjestu Onoga koji može nositi vaš život i njegov smisao? Svijet ne može pronaći nadu ako se  zadržava u vrtlogu vlastite sebičnosti, gdje svatko -grčevito se držeći  svojih ideja - zapravo brani uske interese, bilo gospodarske, bilo političke naravi. Takvim pristupom i dalje se traži i pokušava pronaći život tamo gdje on ne postoji i gdje boravi  smrt.

(...) Ako se ljude  u malodušju i očaju, prepune dvojba, pitanja i tjeskoba,  pritiješnjene svakidašnjim poteškoćama preživljavanja, tješi uvjera­vanjem da su za život dostatne po­litičke  strategije, veliki programi međunarodnih institucija, snaga novca i stvaranje zemaljskog ugle­da, ili pak opijenost raznim zastra­njivanjima u uživanju, čini se naj­veća moguta prijevara, koja ostavlja duboke brazde razočaranja i tamu duha. Njezini su plodovi očiti: od  neozbiljnog poigravanja životnim vrijednostima, preko suptilnih  uporaba sredstava nepravde, koja se toleriraju te tako oslabljuju ljudsku  volju da se zauzima za đobro, do nasilnog ponašanja, koje nerijetko  prolijeva krv na ulicama, uzrokuje  plač u obiteljima, izostavlja odgojna  pitanja u školama. A sve to na naj- neposredniji način pokazuje  što znači življenje  u okvirima do nijedoprlo svjetloUskrsnuća....     

(...) U zbilji bez stvarnih oslonaca i bez životnog smisla, koji uspijeva izdržati i pred prijetnjom smrti, ne možemo govoriti o ozbiljnosti.  Oz­nake djetinjastog pristupa vide se u  naglim odstupanjima, protegnuti­ma od prekomjernog oduševljenja do bezrazložne bezvoljnosti i rav­nodušnosti; od euforije do apatije. To se očituje i u zakonodavstvu, osobito s obzirom na razloge dono­šenja i načine provođenja nekih zakona. U društvu koje izabire po­vršnost kriteriji se mijenjaju iz dana u dan, a snage potrebne za izgrad­nju zbiljskih odnosa raspršuju se bez istinskoga učinka u besplodno­sti raznolikih insceniranja zbilje. U ozračju pretjerivanja nestaje istina, a tamo gdje je istina poljuljana ili se čini nepotrebnom, put do nezado­voljstva je najkraći....

(...)  Kristovo uskrsnuće ne dopušta odbacivanje životne zbilje, makar ona iz‑
gledala beznačajnom i obilježenom zemaljskim porazima. Zreo i ozbiljan kršćanin ne vjeruje u budući, nego u vječni život.  Budući  da je taj  život vječan, on već traje, a svojom  slobodom i istinom pozvani smo ga prihvatiti kao dar kojim u našoj povijesti Bog započinje tu vječnost...

U svojoj enciklici o kršćanskoj nadi papa Benedikt XV. pita:“Što je zapravo život? I što doista znači vječnost?“ I odgovara: „Postoje trenutci u kojima nam iznenada sine: da, to bio taj pravi život – mora  da je takav. U usporedbi s tim, ono što u svakodnevici nazivamo životom zapravo nije život. (...) Možemo...na neki način osjetiti predokus vječnosti, koja nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina  nas  obuhvaća „ (Spe salvi 11.12.)

(...) Kad smo to doživjeli prizna­jući  pred Bogom, u sakramentu po mirenja, svoje grijehe i neprih­vaćanje vječnosti? Znamo da smo s Kristom uskrsnuli jer ljubimo bližnje, kako piše sveti apostol Ivan. No jesmo li stvarali ozračje žvotnosti; jesmo li pokušali koga  „vratiti u ži­vot“  dobrotom, nesebičnošću,  isti­nom o njemu, koju smo mu priopćtili s puno ljubavi?...

(...)  Isusov križ objavljuje da se na svijetu obilježenom grijehom ne može izgraditi ništa vrijedno, ako se ne prianja uz istinu. Križ nas uči da se osudom izmišljenoga krivca ne oslobađa čovjek i čovječanstvo; da se odbijanjem sebedarja i žrtve umnaža i produljuje borba čovjeka protiv čovjeka. Isusova je smrt čin ljubavi izrastao iz poslušnosti Bogu. To je potvrda života koji se događa i u našim životima kada dopustimo da nas Bog pridigne nakon prizna­nja svoje krhkosti i ozbiljnog prih­vaćanja evanđelja. Ako uočim  u sebi tamu grijeha, zasigurno će me obra­dovati plamen uskrsne svijeće u tami vazmenog bdjenja.

U kršćanskoi vjeri ljudski se ži­vot dovršuje u ljubavi, a ljubav u proslavi. Usklik i hvalospjev Aleluja kruna je te proslave. Neka vazmeno svjetlo rasvjetljuje vaš život, vašu zbilju - sretan Uskrs!    Vaš nadbiskup,