Kratki osvrt na domaću TV sapunicu Ponos Ratkajevih

Navodno je jedan  javni djelatnik   izjavio kako se grozio gledajući pornić na  televiziji  ništa manje nego dva sata. .Zamislite, naša javna tv, koju svi obavezno plaćamo, koja bi morala   djelovati odgojno, štititi  moral i druge opće vrijednosti , pa tako nešto....Zbilja se čovjek žrtvovao.  Ja se neću groziti, ali , htio ili ne htio, zahvaljujući prevlasti „slabijeg  dijela“  obitelji, često  i sam pogledam „Ratkajeve“. Barem preko oka.

Ne možete  ne diviti se  dubini  scenarija,  uvjerljivosti dijaloga,  plastičnosti  likova, dramaturškim  zapletima,  režijskim rješenjima itd..  Teško bi bilo razlučiti što je bolje od boljega.  Kakvo Malo, ili Velo misto,  kakvi Smogovci, Gruntovčani, Divlje svinje , Jelenko i ostalo..  Tanko je sve to   za   naše  Ratkajeve.

Ali mene  ovoga puta samo jedna stvar  intrigira: kako uspjevaju tako dobro polarizirati  likove? Svi oni koji su smješteni  u državne  institucije, u crkvu ,  ili samo blizu njih, ili  su  samo privrženi tradicionalnim vrijednostima – prikazani su kao prave nakaze – pokvarenjaci, lažljivci, razvratnici,  primitivci,  nasilnici, otimači, pljačkaši,siledžije, ubojice... Bez izuzetka.

Ako se slučajno nađe poneko tko  imalo ljudskoga  ima u sebi,  i on mora  odmah napustiti svoje društvo i preći na drugu stranu.  Gdje su svi  odreda  mladi, lijepi, pametni, časni, pošteni,  hrabri i  spremni žrtvovati se  za druge, za ideale... Koji se okupljaju  ispod  stijega  sa crvenom petokrakom u sredini.

Ne sijećam se da  se i u Ono vrijeme tako nešto moglo vidjeti. I u najžeće ideološki obojenim  pričama   našao  bi se  barem,  kao iznimka,  poneki pozitivni lik iz  neprijateljskog  kruga. Ovdje, izgleda,  ni kao iznimka.  Quo vadis Hrvatska?

                                                                                              G. A.