WOJTYLA PDF Ispis E-mail
Administrator   

U suvremenom  društvu  poljuljanih vrijednosti, bolje rečeno izokrenutih, okrenutom prema hedonizmu  i konzmerizmu,  dobro je vidjeti kako  o   nekim, uvijek aktualnom temama razmišlja istinski mislilac, teolog, za mnoge  i za života svetac,   veliki prijatelj,  Ivan Pavao II.  Ovih dana kada ga je i službeno njegov nasljednik Benedikt XVI proglasio svecem,  najprije kratko sjećanje na jedan susret s  njime, a onda    nekoliko kraćih  ulomaka iz njegove  Autobiografije, u kojima na svoj osebujni i neponovljivi način razmišlja o velikim pitanjima - o životu,  o ženi,  obitelji, djeci....

 

 

Susret  s prijateljem u Vatikanu

 

Dugo smo ga čekali u prepunoj velikoj  vatikanskoj dvorani. Bilo nas je  više od desetak  tisuća. Veliko, zavjetno hodočašće Hrvata, kao izraz zahvalnosti  dokazanom prijatelju. Prekrasne pjesme  hrvatskog  Sjevera i Juga  orile su se dvoranom. Zborovi kao da su se natjecali. „Ivane Pavle....“Krist na žalu"... i dr.. Dugo se nije pojavljivao. Bože, zašto ga nema? Da nije umro?  Već dugo se govori o teškoj bolesti  i skorom kraju.

Onda se pojavio. Dovezli su ga u invalidskim kolicima. Urnebes oduševljenja. Iskrenog, istinskog. Mnoštvo u zanosu. Sa suzama  u očima. Suzama radosnicama,  i tuge.  Nisam od onih koje masa ponese. Dapače, ne volim masu. I nisam podložan  sugestiji i iluziji. Ali, tada sam bio dio tog mnoštva. U zanosu, ushićen,  i s punim osjećajem da vidim pravoga sveca.

A On, u kolicima, bez i najmanjeg pokreta,   izgledao je kao  beživotna skulptura.  Kad je  lagano podigao ruku na pozdrav, oduševljenju nije bilo kraja. Pjesme su se  još jače zaorile... „Hvala ti Sveti oče...“ Nije mogao govoriti. Tek s velikim naporom i dosta nerazumljivo  uspjeo je izreći pozdrav. Ali i to je bilo  dovoljno da u mnoštvu proizvede  još veći ushit.

Drugi su čitali Njegove poruke, a On je samo  na momente dizao ruku , kao znak da sudjeluje i  potvrđuje.

Potrajao je taj susret s istinskim prijateljem  više nego što je planirano. Jednostavno,  nije se dao s pozornice. Nekoliko puta pokušali su ga  odvesti, ali on bi dao znak da stanu. Obostrana simpatija , duboko razumijevanje, istinsko prijateljstvo  i poštovanje, bili su  očiti i jasni kao dan. Bio je to susret za pamćenje. Za cijeli život.

 

A. B.

                                   

 

Iz knjige:  Ivan Pavao II., Autobiografija,

Nakladni zavod  Matice hrvatske  Zagreb

 

Žena

 

(...) Otkada pamtim, pobožnost prema Majci Božjoj pomagala mi je da se s posebnim poštovanjem odnosim prema že­ni. Dopuštala mi je gajiti stanovitu vrstu štovanja "ženine tajne".

 

Ako je naše stoljeće u liberalnim društvima razdoblje širenja feminizma, može se pretpostaviti kako je ta orijen­tacija zapravo reakcija na nedostatak poštovanja na koje ima pravo svaka žena. Sve ono što sam na tu temu napisao u Mulieris dignitatem, nosio sam u sebi od mladih dana, u stanovitom smislu od djetinjstva. Možda je tome pogodo­vala klima epohe u kojoj sam odgajan, obilježena velikim poštovanjem i čašćenjem žene, posebice žene majke.

 

Mislim da suvremeni feminizam nalazi svoje korijenje baš na tom mjestu – u nedostatku istinskog poštovanja žene. Medutirn, istina koja je objavljena u ženi drukčija je.

 

Žena ( ... ) je iznad svega srce obiteljske zajednice. Ona daje život – i ona usto prva odgaja. Naravno uz muževu po­moć ( ... ). Ta – poznato je, ljudski organizam prestaje živjeti kad prestane rad srca. Analogija je dostatno jasna. Ne može prestati u onoj roditeljici koja je srce obitelji. ( ... )

 

To prirodno poslanje žene majke često se dovodi u sumnju sa stajališta koja prije svega naglašavaju prava su­vremene žene. Katkada se na njezin profesionalni posao gleda kao na društveni uspjeh, a potpuna predanost pita­njima obitelji i odgoju djece uzima se kao rezignacija od razvoja vlastite osobnosti, kao nekakva zaostalost.

 

Istina je da jednako dostojanstvo i jednaka odgovornost muškarca i žene u potpunosti opravdavaju mogućnost da se žena bavi javnim radom. Ipak, istinski uspjeh žene od društva zahtijeva posebno uvažavanje njezinih majčinskih i obiteljskih zadaća, jer su one po vrijednosti iznad svih osta­lih zadaća i javnih zanimanja. ( ... )

 

Znači li to da se žena ne bi trebala baviti profesional­nim radom? ( ... ) Ženin profesionalni rad mora svugdje i uvijek biti tretiran sukladno činjenici da proistječe iz poziva žene kao supruge i majke u obitelji. ( ... ) To je velik posao. I taj veliki posao ne može biti društveno podcijenjen, mora biti uvijek dostojno vrednovan. (...)   To je "ženski genij". 0

 

Obitelj je najvažnija

 

... Obitelj je prvi put i iz brojnih razloga najvažniji. Ona je opći put, koji uvijek ostaje poseban, jedini i neponovljiv, kao što je neponovljiv i svaki čovjek. Obitelj je onaj put od kojeg se on ne može odijeliti. Kako obično svatko od nas dolazi na svijet u obitelji, može se dakle reći kako obitelji zahvaljuje za činjenicu što je čovjek. Ako u tom dolasku na svijet i ulasku u svijet čovjeku nedostaje obitelj, to je uvijek udarac i neizrecivo uznemirujući i bolan nedostatak koji potom opterećuje cijeli život.

 

Znamo da je obitelj prva i temeljna ljudska zajednica. Ona je okružje života i ozračje ljubavi. Život čitavih društa­va, naroda, država, Crkve ovisi o tome je li obitelj u njima bila pravo središte života i središte ljubavi.

 

Suvremena obitelj - kao i uvijek - traži "lijepu ljubav". ( ... ) Civilizacija ljubavi znači radost -radost izmedu ostaloga zato što se "čovjek rodio na svijet" (usp. Iv 16,21). Ali radost takođcr i stoga što su supružnici postali roditelji.

 

Dar

 

To što se rodio čovjek, čini se statističkom činjenicom koja se registrira kao i toliko inih činjenica. Ta se činjenica pre­brojava u demografskim brojkama i bilancama. Zasigurno, dijete za roditelje znači novi napor, novu količinu potreba i troškova. I otuda također kušnja da ga ne bude, kušnja vrlo snažna u nekim društvenim i kulturnim sredinama. Zar ono zbilja nije dar? Zar dolazi samo uzimati, a ne davati? To su pitanja - to su nametljive misli kojih se s mukom oslobađa suvremeni čovjek. Dijete dolazi zauzeti mjesto kojeg je i tako sve manje na svijetu. Zar ipak uistinu ne unosi ništa u obitelj i društvo? Zar nije djelić onoga zajed­ničkog, dobra bez kojeg se ljudske zajednice raspadaju i umiru? Teško je to zanijekati. Dijete je dar za obitelj. Dar je braći, sestrama i roditeljima. Dar života istodobno postaje dar i samim davateljima. Ne mogu ne osjetiti njegovu pri­sutnost, njegovo sudjelovanje u njihovu životu, ono što do­nosi na dobro bračnoj i obiteljskoj zajednici.  U to se stalno uvjeravam, a početak tog uvjerenja seže u prve godine mog svećeništva, otkada sam počeo sjedati u ispovjedaonicu da bih dijelio, brige i strahove tolikih supružnika. Susretao sam teške slučajeve bunta i odbacivanja, ali istodobno i brojne divne, odgovorne i požrtvovne osobe. Sve su mi pred očima...i zaklanjam ih svojom molitvom....

 

Prvo treba promijeniti odnos prema začetom djetetu. Čak i ako se ono pojavilo neočekivano - tako se govori, "neočekivano" - ono nikada nije u1jez ni agresor. Ono je ljudsko biće. ( ... )

 

Svijet bi se pretvorio u užas kada bi supružnici, našavši se u materijalnim teškoćama, u svome začetorn djetetu vi­djeli samo teret i prijetnju svojoj sigurnosti; kada bi s druge strane dobro situirani supružnici u djetetu vidjeli nepo­treban a skup životni dodatak. To bi naime značilo kako ljubav u ljudskom životu više ne vrijedi.

 

I ja sam bio takav

 

Draga djeco ( ... ). Želim ponoviti ono što vi sami dobro zna­te: papa vas jako voli. Govorio sam to bezbroj puta djeci ( ... ) iz svih zemalja. U velikoj obitelji, kakva je Katolička crkva, obitelji sastavljenoj od mnoštva osoba, malih i velikih, najdraža bića su djeca.  Vi donosite radost ostalima. Vi ste naša radost i naša radost ćete ostati.

 

Dječaci i djevojčice! Još ste maleni... I ja sam nekada takav bio, ali sada je sve prošlo.

 

Volim djecu

 

Htio, bih vam reći kako uvijek volim gledati izlazeće sunce ( ... ), dok sunce izlazi, sve ljepši i i ljepši postaje svijet, kuće, stanovi, a takoder i naš život. Sve postaje toplije.

 

Veoma volim promatrati izlazak sunca.Svaki čo­vjek, svako dijete sunce je koje izlazi.

 

Djeca su nada koja stalno nanovo cvjeta, plan koji se neprestano ostvaruje, budućnost koja zauvijek ostaje otvo­rena. Ona su plod bračne ljubavi, koja zahvaljujući njima oživljava i jača. Dolazeći na svijet, sa sobom donose objavu života koja ukazuje na prvog Stvoritelja života. U svemu o nama ovisna, posebice u razdoblju prvih godina života, pri­rodan su poziv na solidarnost.

 

Nije slučajno Isus od učenika tražio da pokažu djetinje srce (usp. Mk 10, 13-16).

 

Svako dijete koje dolazi na svijet "objava" je Boga, dar života, nade i ljubavi. ( ... ) Molim za djecu - nerođenu i rođenu - u svim zemljama svijeta: neka svako od njih bude primljeno i okruženo ljubavlju.

 

Čovjek ima pravo živjeti

 

Pravo na život ljudsko je najtemeljnije pravo. ( ... ) Pravo na život znači pravo na rođenje, a onda pravo na postojanje sve do prirodne smrti: "dok živim, imam pravo živjeti".

 

Ipak je ovdje pitanje začetoga i nerođenog djeteta po­sebno osjetljivo i očito pitanje. Legalizacija prekida trudno­će nije ništa drugo, nego ovlast dana odraslom čovjeku, dana snagom važećeg zakona, da može nerodenog čovjeka lišiti života, čovjeka koji se ne može braniti. Teško je i zamisliti nepravedniju situaciju i teško je uistinu ovdje govoriti o opsesiji, ako se uzme u obzir temeljna obveza čiste savjesti, a to je obrana prava na život ljudskoga bića – nevinog i bes­pomoćnog.

 

( ... ) Nijedan ljudski zakonodavac ne može dakle reći: smiješ ubijati, imaš pravo ubijati, ili čak: dužan si ubijati. Nažalost, u povijesti našeg stoljeća takva je devijacija postala stvarnost. Na demokratski način dolazile su na vlast poli­tičke snage koje su izdavale propise suprotne pravu na život, na koji bez iznimke ima pravo svaki čovjek, a to su činili uime sumanutih razloga, na primjer eugeničkih, etničkih ili pak nekih drugih. Danas nisu ništa manje opasna zako­nodavstva koja ne uvažavaju pravo na život od trenutka začeća. Podržava ih, nažalost, široko odobravanje ili su­glasnost javnog mnijenja. Kako je moguće normalno prihvatiti zakone koji dopuštaju ubijanje začetog čovjeka, a koji već živi u majčinoj utrobi? Pravo na život na taj način ovisi o odlukama isključivo odraslih ljudi koji u parla­mentima mogu provoditi svoje planove i ostvarivati vlasti­te interese. Pravo na život uskraćeno je nerođenim ljudi­ma.

 

Ako je dopušteno oduzeti život ljudskom biću onda kada je ono najslabije, posve ovisno o majci, o roditeljima, o okružju ljudskih savjesti, tada se ne ubija samo nevinog čovjeka, nego i savjest. ( ... ) Oni koji misle i promiču stav kako je to privatna stvar, kako u takvom slučaju treba bra­niti isključivo osobno pravo na odluku – ne misle i ne govore punu istinu. Pitanje odgovornosti za život začet u krilu svake majke posve je društveno pitanje. Istodobno je pitanje sva­kog i svih. Leži u kulturnim temeljima svakog društva. Bu­dućnost ljudi i društva ovisi o tome. Prihvatimo li pravo oduzimanja dara života nerođenima, hoćemo li onda biti u stanju obraniti pravo na život u svakoj drugoj situaciji?

 

Prividni izbor

 

Biva i tako da je to pitanje ostavljeno kao pravo žene na slobodan izbor prema životu koji se u njoj već začeo, koji ona u svom krilu već nosi: ona bi trebala imati pravo izbora između rađanja djeteta, ili darovanja života, i oduzimanja života začetom djetetu. Svatko vidi kako je to prividna al­temativa. Nema govora o pravu izbora kada je riječ o očitom moralnom zlu, kada se jednostavno radi o zapovijedi: "Ne ubij!" 0

Ne može se tu govoriti o ljudskoj slobodi, jer to je slo­boda koja zasužnjuje. ( ... ) Ne može se stvarati fikcija slobode koja tobože čovjeka oslobađa, a u biti ga zarobljava i mo­ralno kvari. Stoga treba položiti račun savjesti ( ... )! Možda zbog toga govorim tako kako govorim jer je to moja majka, ova zemlja! ( ... ) To su moja braća i sestre! I shvatite, svi vi, koji tako lakomisleno pristupate tim pitanjima, shvatite da me se ta pitanja ne mogu ne ticati, ne mogu me ne boljeti. Vas bi također trebala boljeti! Lako je uništiti, teško je sa­graditi.

 

Na strani žene

 

Teško je ne zamijetiti da smo na tom polju svjedoci brojnih ljudskih tragedija. Žena je vrlo često žrtva muškog egoizma. (često se događa da muškarac, koji je pridonio začeću novog  života, ne želi preuzeti odgovornost za njega, svaljuje ju na  ženu, kao da je ona sama "kriva". Onda kada je njoj naj­potrebnija  njegova potpora, on se ponaša kao cinični ego­ist koji je iskoristio osjećaje ili žensku slabost, a onda ne  želi  prihvatiti nikakvu odgovornost za svoje djelo.

 

Koliko god prekid trudnoće zagovarale neke žene, posebice međunarodni feministički pokret, toliko se u biti iza toga skriva muškarac kojemu je lakše ako taj problem rješava sama žena, premda pobačaj škodi samo njoj.

 

Tako dakle odbacujući geslo "pro choice" (za izbor), treba se odvažno opredijeliti za geslo "pro woman" (za že­nu), to znači za izbor koji stvarno ide u korist žene. Jer će ona sama platiti najveću cijenu, ne samo za svoje majčinstvo, nego još više za uništenje tog majčinstva, za oduzimanje ži­vota djetetu koje se u njoj začelo. Jedini dostojan stav u tom slučaju jest stav radikalne solidarnosti sa ženom. Ne smije ju se u takvom slučaju ostavljati samu. Iskustva raznih istraživanja govore o tome kako žena ne želi oduzeti život djetetu koje nosi u sebi. Ako ju se u tom stavu podrži (...), tada je sposobna čak i za heroizam.

 

 

Jednom sam gledao takav film...

 

Velikim (...) grobljima ljudske okrutnosti u našem stoljeću pridodaje se (...) veliko groblje: groblje nerođenih, groblje  bespomoćnih, čije lice nije upoznala čak ni rođena majka, koja je pristala ili podlegla pritisku da im se oduzme život prije nego su rođeni. A već su imali taj život, već su bili za­četi, razvijali se pod srcem svojih majki, ne sluteći smrtnu opasnost. A kada je ta opasnost postala činjenicom, ta bes­pomoćna ljudska bića pokušavala su se braniti. Filmski apa­rat ovjekovječio je tu očajničku obranu nerođenog djeteta u majčinoj utrobi pred agresijom. Jednom sam gledao takav film – i do danas ga se ne mogu osloboditi, ne mogu ga zaboraviti.

 

To nije opsesija

 

Suvremena znanost potvrđuje uvjerenje da je embrion ljud­sko biće, dokazujući da je on od trenutka začeća jedinstven i biološki samostalan bitak koji se kontinuirano razvija pre­ma unutarnjem planu sve do pune zrelosti. Upravo se zbog toga na embrione – posve isto kao i na rođene osobe – odno­si Božja zapovijed "Ne ubij!" ( ... )

 

Stoga moram ponoviti da kategorički odbacujem sve optužbe ili sumnje koje se odnose na tobožnju papinu "op­sesiju" kada je u pitanju taj problem. Ovdje se radi o vrlo važnom pitanju... 

 

 

 

 
« Prethodna   Sljedeća »