NASLOVNICA arrow U POTRAZI arrow Demografska katastrofa
Demografska katastrofa PDF Ispis E-mail
Administrator   

Demografska katastrofa 

 

Nestaje li nas zauvijek?

G. Antić 

 

(...) Obiteljsko zajedništvo redovito je prvo čovjekovo iskustvo zajedništva. To ga zajedništvo prati i nosi tijekom cijeloga života. Još kao nerođen, a kasnije kao, maleno i bespomoćno dijete ovisno o roditeljskoj bri­zi, čovjek doživljava prvo iskustvo prihvaćenosti i lju­bavi. Kako raste, dijete doživljava i širi krug zajedni­štva svoje braće i sestara, baka i djedova, rodbine, ku­mova, obiteljskih prijatelja i susjeda. Sazrjevši, mladić i djevojka sklapaju ženidbu te iz nove perspektive doživljavaju i podržavaju obiteljsko zajedništvo, podižući i odgajajući vlastitu djecu te iščekujući u zre­lim danima djecu svoje djece. Iskustvo obiteljskoga zajedništva nenadomjestivo je i njime je obilježen čitav čovjekov život(...) J.B.

......................................................................................................... 

Svako malo, posebno u mjesecu rujnu  kad stasaju nove generacije za školu, čitamo  jadikovke  o   izraziti lošoj  domografskoj situaciji u Hrvatskoj, sve manjem natalitetu, a većem mortalitetu,  o našem nestajanju. I ove  je godine, kao i prethodnih,    tisuću učenika manje upisano u prve razrede.   Demografske projekcije  kažu da će već 2015. Hrvatska imati od 13 do 20 posto stanov­nika manje nego što ih je ima­la 2001. Dugoročnije su pro­jekcije još  lošije pa će se prazne školske klupe brzo preliti u radne pogone.

 

Uzroci ovoga , jednog od  naših najtežih problema vrlo su  složeni i čini se nerješivi. Uputit ću vas na   sjajne analitičke  tekstove  na ovoj stranici (Hrvati izumiru, Mile Prpa...), a ja bih   se tek osvrnuo na neke aspekte  iz rakursa  običnog  građanina koji   se brine, koji je nesretan zbog toga,  koji pokušava shvatiti, pa možda  i djelovati...

 

„Sjedim sam u dvorištu kamene roditeljske kuće u Zmijavcima i uživam u tišini. Ali ne u tišini koja zavla­da dio dana, mjeseca i1i godine. Ovo je vječna tišina, jer u kući nema ljudi koji u njoj žive. Stotinama godi­na bila je dom za naraštaje koji su se u njoj rađali i umirali, sada služi samo jednoj svrsi - ljetnom odmo­ru posljednjih potomaka njezinih prvih stanara. Kuća duh. Kuća u kojoj više neće biti veselja zbog novo­rodenih i naricanja za umrlima, u koju se više neće unositi plodovi s njiva do kojih je sama znala doći. I dok uživam u tišni ispod golema oraha čitajući knji­gu, pokadšto začujem neki glas iz prošlosti, ugledam neku sliku, neki davni prizor, neku očevu srditost ili majčinu molitvu što kao ptica doleti iz uspomena i nestane.

Možda uživam baš zato što mi se duša ugnijezdila u sjećanje, što se u kući i oko nje zaštitila sjenama pre­daka koje su se popele i u gustu krošnju iznad mene. Nedaleku šumu povremeno zanjiše vjetar, zanjiše i grane oraha i mene kao da me pita: - Koliko ostaješ? Ja mu odgovorim: - Zauvijek!“

 

Ovo je jedna lijepa, ali tužna slika  hrvatskog sela iz pera neponovljivog M. Ivkošića objavljena  u Večernjem  listu. Sela, koje je bilo neiscrpna demografska baza, kojega više nema, ili je na samom umoru. U tom Selu, u tim skromnim  kućicama, diljem svih hrvatskih prostora, bujao je Život. Živjelo se teško, skromno, ali radosno i uvijek s nadom  u bolje i s vjerom u Vječno. Živjelo se u obiteljima, u  međusobno  bliskoj vezi više generacija,  u stalnom dodiru s prirodom i  susjedima.  A onda je to sve počelo nestajati. A što znači obitelj? Evo kako to prelijepo kazuje e nadbiskup kardinal  J. Bozanić.

 

„Zajedništvo Boga i čovjeka mnogoliko se ostvaruje u ljudskom životu. Jedno od povlaštenih mjesta življenja zajedništva s Bogom i s ljudima jest obitelj. Obiteljsko zajedništvo redovito je prvo čovjekovo iskustvo zajedništva. To ga zajedništvo prati i nosi tijekom cijeloga života. Još kao nerođen, a kasnije kao, maleno i bespomoćno dijete ovisno o roditeljskoj bri­zi, čovjek doživljava prvo iskustvo prihvaćenosti i lju­bavi. Kako raste, dijete doživljava i širi krug zajedni­štva svoje braće i sestara, baka i djedova, rodbine, ku­mova, obiteljskih prijatelja i susjeda. Sazrjevši, mladić i djevojka sklapaju ženidbu te iz nove perspektive doživljavaju i podržavaju obiteljsko zajedništvo, podižući i odgajajući vlastitu djecu te iščekujući u zre­lim danima djecu svoje djece. Iskustvo obiteljskoga zajedništva nenadomjestivo je i njime je obilježen čitav čovjekov život. Stoga se može reći kako Božji san o čovjeku uključuje obitelj kao mjesto stjecanja prvih iskustava zajedništva i početka ispunjenja  Božjeg nauma s njime“
 

I onda slijede promjene u načinu života,   sustavno razaranje i relativiziranje svih tradicionalnih vrijednosti, prije svega obitelji i trka  za materijalnim probitkom i boljim mjestom u hranidbenom lancu. (Vidjeti tekstove  na ovoj Stranici: Dovoljni sami sebi?, Biti normalan?)

 

 „Počelo, izgleda,  napuštanjem malog sela i ulaskom u  ono globalno,  tehnološkom revolucijom, općim napretkom, porastom standarda i osobito  snažnim razvojem elektronskih medija.. Dok smo  bili životno upućeni jedni na druge i ovisni jedni o drugima,  imali smo vremena jedni  za druge,  intenzivno  se družili,   pomagali jedni drugima u poslovima, branili se zajedno, radovali se  i, čini se, bili sretni.

 

Tehnološki napredak, porast standarda i  moderno uređena država, učinili su  nas neovisnim o drugima.  U novim uvjetima  pojedinac je mogao   preživjeti sam, uredio  je svoju kućicu, napunio je  svime o čemu je prije samo sanjao i šta bi mu trebalo više?. Izbacio  je kućno ognjište,  oko kojega  su se  generacije  okupljale   i pričale priče, a u središte stavio   TV kutiju, koja ga o svemu obavještava i poučava  što treba činiti, što  kupiti, što je dobro, što je loše. I najčešće su te pouke upravo suprotne  onim spoznajama i vrijednostima  koje je  baštinio od  svojih roditelja i svoje sredine.   Ne mora više  izlaziti vani da  bi saznao šta se događa; dovoljno je samo pritisnuti dugme upravljača i sve je pred njime. Likovi s ekrana, pa i oni izmišljeni  postaju njegova realnost a   najbliži rođaci,  prijatelji,  susjedi – pravi stranci.

 

Često niti ne primjećujemo  kako se tradicionalne vrijednosti sustavno   relativiziraju i ismijavaju , obitelj   prikazuje kao arhaična, nepotrebna   institucija, potencijalno opasna  za svoje članove, osobito najslabije,  spolnost  odvaja od svoga osnovnog smisla u funkciji kreacije života i tretira  kao roba,  sredstvo hedonističkog  iživljavanja, bez obzira na ruševine koje ostavlja itd., itd.

 

I na kraju,  kao rezlutat svega  - usamljenost, zbunjenost,  otuđenje; sve manje  dodira sa drugima, sve manje prilika  za susrete i upoznavanje, sve više onih koji žive usamljeni,   sve manji interes  za druge, za brak,  za  roditeljstvo.

Mogli bismo gorko konstatirati: čovjek je dobio puno, a  poput Fausta  izgubio najvažnije  - sebe , svoju dušu. I ne odnosi se to samo za Hrvatsku Slična  je situacija u cijelom Zapadnom svijetu, čija  je civilizacija ukorijenjena u judeokršćansku tradiciju.  Unatoč njihovu bogatstvu i boljoj uređenosti društva  i njih jednako muče negativni  demografski trendovi.  Zašto?

 

„Jer nema ljubavi“, rekao je  jednom prigodom naš  poznati teolog.. „Zbog moralnog pada hrvatskog naroda“ napisao je svećenik koji se  intenzivno bavi ovim pitanjima. Mudri biskup R .Perić  reče ovako: „Bog je u narav čovjekovu usadio životnu klicu, snagu, čežnju za životom. Kad to čovjek u sebi izvrće, deformira i ne slijedi naravni hod, može li biti išta izvraćenije i neprirodnije? Katolički roditelji u bogatoj Europskoj Uniji ne rađaju više djece zbog društvenih pogodnosti. Dapače. Čovjek bi se morao ne zbog vanjskih okolnosti, uvjeta, većega standarda, opredjeljivati za jedno dijete više, nego zbog svoje vlastite odgovornosti pred Bogom i pred svojom savješću. Rađanje djece jest odgovomost (...)“.

 

U ovom našem vremenu  u kojemu se sve relativizira, u kojemu se vrednuje samo materijalno, novac, moć, uspjeh, u kojemu se ismijava  govor o poštenju, istini, solidarnosti, dobroti, u  kojemu „ nema“ ljubavi i prijateljstva (ima ali  to  često ne promjećujemo od svega što zamagljuje našu stvarnost), u kojemu je jedino važno osvojiti  bolju poziciju  u hranidbenom lancu, u kojemu nema mjesta Bogu – što bi se moglo drugo i očekivati.  Sam po sebi život nikada nije samo uživanje, dapače,  manje ili više  patnje je sigurnija stavka, a  na kraju puta  uvijek čeka neka crna rupa u zemlji.  I  ako je to sve – ako nema nekog Višeg smisla , - čemu sve to. Nije li to  onda dovoljan razlog od odustajanja od života. Na osobnoj i na kolektivnoj razini?.

 

Je li to  valjan  odgovor na pitanje   o uzrocima demografske katastrofe?   Ako jest, onda je i  riješenje blizu.  Vratiti se izgubljenom, potisnutom, zaboravljenom, prigrliti potisnute  provjerene vrijednosti.  To znači promijeniti našu filozofiju, vratiti se provjerenim vrijednostima, promijeniti našu optiku, promijeniti  dosta toga,  uključiti i duhovnu dimenziju.  Mijenjati  sliku naše stvarnosti  tako da ona bude poželjno mjesto  u kojoj ima smisla živjeti. Onda će se „vratiti“, jasnije pokazati  i prijateljstvo   i  ljubav  i radost, unatoč teškoćama,  i  ona  negdje  izgubljena, potisnuta  čežnja za životom,  programirana u svakom živom biću.  I opet  će oživjeti naša sela,  u starim hižama zazvoniti dječji glasovi i oglasiti se  školska zvona  u sada praznim i napuštenim školama. .  I naše statistike bit će bolje...

 

Kako sada stvari stoje, ovo je čista utopija. U ovom trenutku  gotovo da jedino na  Njegovu providnost možemo računati.  Ali ako nema želje, ako nema nade i vjere, ako nema pokušaja  sigurno se  ništa neće  dogoditi.  I ako postoje   želja i nada,  a one sigurno postije u većini hrvatskog bića, onda će se to ostvariti prije ili kasnije. Na  svakome od nas je da da od sebe što može.  U najtežim trenutcima mnogi su dali živote za Domovinu. Sada su potrebni druge vrste napori. I mudrost -  potrebno je učiti, obrazovati se, dobro se obavijestiti  kako bi znali  što hoćemo i  kome  dati svoje povjerenje, svoj   glas, i  hrabrost -  nije lako glasovati protiv prijedloga iza kojega stoji šef stranke,  ili odbiti  nemoralnu  ponudu i   time  se izložiti riziku gubika posla, položaja  i sl. 

 

Nitko u ovome ne bi trebao biti izuzet od odgovornosti,  naravno svatko na svojoj razini: odgovornost zastupnika u Saboru je  viša od mene običnog glasača. Ali, ako ništa drugo,   ne smijemo nikada izgubiti vjeru u dobro, u konačnu pobjedu istine nad laži, dobra nad zlim. Sjano to sublimira u svojoj kolumni  I. Miklenić u  Glasu koncila.

 

(...)Važnost ljudskoga svakodnevnog života nije u tome - kako često ljudi krivo smatraju - koliko se čovjek kojeg dana lijepo proveo, koliko je zadovoljio svoje potrebe, ili koliko je stekao, već je u tome koliko je ispunio svoje ljudsko životno poslanje, koliko je opravdao svoje postojanje ostvari­vanjern općeg dobra.  

 

Sve manifestacije brojnih kriza u suvremenome hrvatskom društvu posliedica su toga što mnogi hrvatski građani, a osobito oni na važnijim društvenim položajima, ne ispunjavaju svoje životno poslanje na osobnoj, obiteljskoj, društvenoj i nacionalnoj razini. Sve pojave kriminala, korupcije, nepravde, nasilja, sebičnih osobnih i zajedničkih interesa, skrivene zloči­načke umreženosti, ulizničkog i ideološko-političkog podložništva, gaženja istine i ljudskog dostojanstva - jednom riječju svih negativnih pojava u suvremenome hrvatskom društvu - posljedica su toga što brojni hrvatski građani svakodnevno i neprekidno ne ispunjavaju svoje životno poslanje.

 

Ispunjavanje životnog poslanja može biti u rasponu od minimalnoga preko osrednjega do optimalnoga, no teško društvu i narodu u kojem svoje poslanje ostvarivanja općega dobra ne bi izvršavali roditelji, bračni drugovi, školarci, radnici, gospodarstvenici, političari, znanstveni, zdravstveni, odgojni, obrazovni, medijski i ini djelatnici, vjernici, svećenici... Stvarni pomak i boljitak u suvremenome hrvatskom društvu moguć je samo onda ako svi hrvatski građani, a osobito svi oni na odgovornijim društvenim položajima, prihvate i ostvare svoj dio odgovornosti i ispune svoje životno poslanje“.( ..).

 

 

 
« Prethodna   Sljedeća »