NASLOVNICA arrow I JOŠ PONEŠTO arrow Nuklearke ili ?
Nuklearke ili ? PDF Ispis E-mail
Administrator   

Za i protiv nuklearne energije

 

Ivo Derade:  Sudbonosna energetska dilema

Fokus, 28. 8. 2008

 

 

....Zamislite turističku Hrvatsku, u glo­balnoj konkurenciji, u kojoj dominira obnovljiva energija i produkcija bio­loške hrane. Ne rušimo tu fantastičnu viziju s nedovoljno promišljenom gradnjom atomskih reaktora.  Ne odlučujmo brzopletno, konačna odluka je sudbonosna, jer Hrvatska ne će ostati ista s novim reaktorom ili bez njega!

................................................................................................................................................

 

Vodeće industrijske nacije stoje danas pred dilemom:  povećati investicije  za gradnju novih nuklearnih reaktora na račun zapostavljanja razvoja obnovljivih  izvora  energije, ili prekinuti daljnju izgradnju nuklearki a povećati investicije u obnovljive energije.

 

Vođa pronuklearnog scenarija je Francuska, a scenarija obnovljivih energija je Njemačka.  Kroz zadnjih tridesetak godina je kod političara oscilirala dominacija jednog ili drugog sce­narija, ovisno o momen­talnim tehničkim i psi­hološkim  problemima vezanim uz nuklearke kao i od duljine svjesne memorije većih atom­skih nesreća poput Har­risburga (SAD), Lucensa (Švicarska), Windscale odnosno Sellafielda (Ve­lika Britanija), Saint-Lau­renta (Francuska) i Čer­nobila (Ukrajina) i veliki  broj manjih ili većih tehničkih smetnja.

 

Većina aktivnih građana je protiv nuk­learne energije, ali to nije slučaj za in­dustrijske bosove. Razlog je jednosta­van: ako država (poreznici), investira u gradnju jedne nuklearke, onda danas samo pogon privatnoj industriji donosi u prosjeku dnevno po milijun eura čis­te zarade. Kod tolikog novca lako do­lazi do korupcije i političke malverza­cije na štetu objektivnosti u diskusiji i ne obaziranja na želje i dobrobit gra­đana.

 

U Toyatu  (Japan) se na nedavnom skupu šefova vlada vodećih industri­jskih zemalja (G7 + Rusija) predlagala izgradnja preko tisuću novih nuklearki kao rješenje zatopljenju zbog stakle­ničkih plinova. Po toj financijski i teh­nički utopijskoj sugestiji bi se navodno moglo do 2050. prepoloviti produkciju CO2. Pritom se zaboravlja da sve da­nšnje nuklearke produciraju približno 16 posto svjetske električne energije, ali samo 2,1 posto globalne primarne energije. lz toga se vidi kako se pretjeruje njihova važnost za sma­njenje ugljičnog dioksida. Skup je u medijima prouzročio novu euforiju za pro-nuklearni scenarij sa sloganom "re­nesansa atomskih reaktora". U stvari se radi samo o renesansi propagande za nuklearke, jer nijedna od G7 zemalja momentalno ne gradi ni jednu. Cilj lo­biranja atomske industrije je dobivanje državnih subvencija (kako je to bilo dosada) za gradnju i osiguranje nuklearki, jer je i jedno i drugo previše riskantno da bi zanimalo privatne investitore. To je jedan od razloga da od 30 zemalja koje imaju nuklearke samo 12 grade nove, i to pretežno u Istočnoj Europi i Aziji.

 

U SAD-u, naprotiv već tri desetljeća se ne planiraju nove nuklearke, i to uglavnom zbog toga što država ne preuzima financijski rizik, a privatnom kapitalu se to ne isplati. Na primjer, kod nesreće Three Mile Island reaktora 1976. godine se dogodilo da je u  nekoliko minuta propala investicija u milijardama dolara s dodatnom milijar­dom za čišćenje od radioaktivnog ma- terijala, a da i ne govorimo o padu vri­jednosti nekretnina u tom području. Ne mora svaka nuklearna nesreća biti u kategoriji Černobila da bi upropastila državni proračun i turizam male zemlje poput Hrvatske.

 

Srećom, nedavno je došlo u sviietu­ do revolucionarne spoznaje i konsen­zusa (koji se, na žalost, skoro ne odra­žava u hrvatskim medijima) da je du­goročno nuklearni scenarij slijepa ulica i da su obnovijive energije jedina alter­nativa. Posve je neupitno da su, dugo­ročno, obnovljive energije jedino sa­moodrživo rješenje sa stanovišta resur­sa, ekologije, cijene, izbjegavanje ratova i terorizma. Ostaje samo tehničko pitanje koliko vremena znači dugo­ročno.

 

Često je riječ o ener­getskoj katastrofi posli­je 2050. godine, kad relativno jeftina nafta i plin budu iscrpljeni. U stvari, katastrofu doživljavamo već danas s novim cijenama svih vrsta energija. Najvažniji dio rješenja za tu neposrednu katastrofu je štednja energije i  njezina efikasna uporaba. Za to nam ne treba bitna promjena tehničke tradicije i dosadašnjeg načina života!

 

Pogledajmo malo detaljnije pro i kon­tra argumente za nuklearni scenarij. Argumenti za nuklearne su  da pro­duciraju puno manje CO2 plina od fosilnih, i da cijena fosilnih resursa brzo raste zbog ograničenih rezervi, dok potrebe, osobito u zemljama u razvoju, rastu još brže. No, to je samo djelomično istinito jer se prešućuje kompleksni ciklus za dobivanja goriva za nuklearke. Evo što se prešućuje:

 

Nuklearka od 1000 MWe (milijun ki­lovat elektrićne snage) treba godišnje 200 tona prirodnog urana. Da se to dobije treba u prosjeku 100 tisuća tona uranove rudače. Cijena jednog kilograma prirodnog urana 2003. go­dine bila je 60 dolara, a početkom 2008. već 510. Danas rudnici zadovoljavaju oko 60 posto potrebe svjetske potražnje urana, pa se za sada taj manjak nadopunjuje s 90 posto obo­gaćenim uranom iz zaliha za atomsko oružje SAD-a i Rusije! Da se dobije prirodni uran treba puno električne energije, koja se dobiva iz elektrana na ugljen. Time u stvari svaka nuklearka danas producira oko 20 posto CO2, što ga producira kombinirka na plin i paru.

 

Za usporedbu kombinirke su u gradnji najjeftinije elektrane i imaju 60 posto efikasnosti što je već jako dobro. Efikasnost se penje čak na 90 posto korištenjem topline za grijanje. Efikas­nost nuklearnog reaktora je medutim -33 posto, što znači da 67 posto en­ergije treba odstraniti hlađenjem. Tu je toplinu teško koristiti jer se, zbog radijacije i sigurnosti nuklearke ne grade u blizini potrošača topline, tj. blizu gradova.

 

Kako prirodni uran ima samo 0,7 posto korisnog izotopa 235, treba ga obogatiti do 2-3 posto s izotopom 235, što se radi u velikim specijalizira­nim postrojenjima pomoću difuzije ili centrifugalno.  Tako obogaćen se stavlja u nekoliko metara duge cijevi koje onda služe kao jezgra nuklearnog reaktora. Taj kompletni kompleksni proces obo­gaćenja i pakiranja košta otprilike isto toliko ko­liko i dobivanje prirod­nog urana iz rudače.

 

Cijena proizvodnje ki­lovatsata je ista u Nje­mačkoj i u Francuskoj, mada Njemačka dobiva samo 25 posto elek­trične energije od nuk­learki, dok Francuska, koja se je davno opredi­jelila za nuklearni sce­narij, dobiva gotovo 80 posto, a izvozi 40 posto svoje proizvodnje. Neovisno o cijeni iz nuklearke, cijenu od­reduje burza i prema cijeni burze se kupuje ili prodaje električna energija u Zapadnoj Europi.

 

Cijena obnovljive energije će se polako stabilizirati (jer je neiscrpna) dok će cijena nuklearne energije stalno rasti (kilogram urana skočio od 60 na 510 dolara u zadnjih 5 godina). Rezerve urana s današnjim načinom korištenja su manje od rezervi plina! Općenito govoreći rezerve ne će, nestati, ali cijena će biti nedostiživa. Obnovljivi resursi su besplatni! Odatle slijedi da nuklearni scenarij ne može dugo biti stabilan. Francuske će se stare nuklearke amortizirati, ali kada će se isplatiti nove (poput eventualne hr­vatske nuklearke) ako se uzme u obzir da od projektiranja do funkcioniranja  nove elektrane može proći i petnaest godina?

 

Dosad smo diskutirali cijenu proiz­vodnje nuklearne energije, ali je otpad veliki problem. Do danas ne postoji na čitavom svijetu ni jedan deponij za jako radioaktivan otpad, pa nuklearna industrija uz ostalo ostavlja ceh našim unucima. Treba znati da svaka nuk­learka danas u prosjeku godišnje pro­ducira oko 30 tona radioaktivnog ma­terijala, uključujući 200 kg visoko otro­vnog plutonija, s poluživotom od 24000 godina. Lako je ilustrirati značaj tog velikog broja: da su Neadertalci imali nuklearke, danas bismo još bili potencijalno izloženi četvrtini njihovog plutonija u privremenim deponijima. Element plutonij je materijal za bom­be. Ne postoji u prirodi, nego je um­jetno proizveden kao otpad u nuklear­kama. Poznato je koliko problema imamo s deponijima za obične otpat­ke. Nitko ga ne će u svojoj blizini. Za radioaktivni deponij je problem tisuću puta veći! Samo jednu minutu nezaštićenog  zadržavanja blizu male količine plutonija znači sigurnu smrt. To je najefikasniji materijal za teroriste. Zato proliferacija nuklearki može po­stati konac civilizacije!

 

Treba biti oprezan i sa stručnim ocje­nama. Tako je Heisenberg, nobelovac, veliki fizičar koji je prvi pokušao u Eu­ropi graditi atomski reaktor, tvrdio 1955. godine, da je radioaktivni otpad dovoljno zakopati tri metra u zemlju.

 

Nedavno je u Tricastinu (Francuska), gdje tri nuklearke proizvode 75 posto električne energije za obradu uranovih resursa, isteklo 30 kubičnih metara te­kućine s uranovim sastojcima. Turisti­ma je zabranjeno kupanje i ribarenje u rijeci, a seljaci ne smiju upotrebljavati vodu. Kako je s podzemnim vodama i kakvu će reperkusiju imati izljev zagađene Rhone u more za kupače još je nepoznato. Ponovno 24. svibnja 2008. nuklearna nesreća u Francuskoj. To je četvrta nesreća unutar dva tjed­na u šampion zemlji za nuklearke. Ironično je ili neupućeno zvati nuk­learnu energiju čistom samo zbog toga što jedan dio procesa proizvod­nje te energije izbacuje u atmosferu manje ugljičnog dioksida od staro­modnih elektrana na ugljen! Poslovi s radioaktivnim materijalom zahtijevaju visoku tehniku, gornje izjave pokazuju opasni manjak tehničke kulture kod nas!

 

Mnogi ekonomisti smatraju da jedino energetsko rješenje do polovice XXI. stoljeća su obnovljive energije: sunce, vjetar, voda geotermik, biomasa i ug­ljen s tzv. "Clean Coal Tehnologijom, "zero emission of CO2" (filtriranje ug­ljičnog dioksida). In­teresantno je napo­menuti da Kuvajt gradi elektrane na ugljen s jeftinim aus­tralskim ugljenom, da bi prodavao sku­po svoju naftu.

 

Koji scenarij za Hr­vatsku? Danas je u Hrvatskoj najveći izvor električne energije štednja i efikasnija proizvodnja i raspodjela električne energije. Elektrane na ugljen moraju imati  efikasnost 45 do 50 posto s dekarbonizacijom. Plinske elektrane moraju biti kombinirke koje se  mogu vrlo brzo izgraditi. Inteligentna  je tendencija decentralizacija produkcije električne energije, npr. vjetroturbine i južne krovove pokriti s fotovoltajičkim panelima, gorive ćelije koje  lokalno vrlo efektivno stvaraju struju i  toplinu, mini hidrocentrale i slično.

Kako je već dugo slučaj u Njemačkoj, počeli su se organizirati i kod nas poduzeća s amjerom da iznajme južne krovove da bi o svom trošku ugradili fotovoltaičke panele i prema novom  zakonu o obnovljivim energijama unosno zarađivali na investiranom kapitalu prodajom subvencioniranog kilovatsata! Standardni centralizam, favoriziran u prošlom stoljeću polako se reducira. Zato treba nova moderna električna mreža za transport električne energije koja bi bila u rukama po­duzeća neovisnog od poduzeća za produkciju, kako to zahtijeva i Europs­ka komisija. To favorizira ubacivanje u globalnu mrežu električnu energiju produciranu s obnovljivim izvorima energije, eventualno kupovanje na burzi električne energije i time spri­ječiti monopol. To nisu male investici­je, ali su investicije u budućnost bez fi­nancijskog rizika kako je to slučaj kod nuklearki.

 

Naš put morao bi biti bez nuklearki, jer one nisu kompatibilne s obnovlji­vim energijama. Naime obnovljive ovi­se o meteorološkim uvjetima, a nuk­learke se ne mogu prema potrebi bez velikih financijskih troškova isključiti ili uključiti što je vrlo jednostavno s fosil­nim elektranama. I nuklearke su kapi­tal intenzivne, ali bez novih radnih mjesta za razliku od obnovljivih. No­vac se može samo jednom potrošiti.

 

Hrvatska ne može financijski slijediti oba puta: nuklearni i obnovljivi. Cijena novih nuklearki je u stvari nepoznata, tvrdnja 3-4 milijarde eura je optimis­tična. Jedini EPR (Europian Pressurized water Reaktor) treće generacije reaktor u gradnji u Zapadnoj Europi (Olkiluto, Finska) već danas još u gradnji od predložene cijene dodatno košta 1,5 milijardi eura. Godine 1975. tzv. "Ra­pid Brider" reaktor, tada euforično smatran kao jedini ekonomski tip reak­tora, skočio od predložene cijene 700 milijuna maraka na 7 milijardi i 1991. zbog političkih razmirica na koncu napušten bez da je proizveo jedan ki­lovatsat energije. Takvo nešto može sebi  priuštiti bogata Njemačka, ali ne Hr­vatska!

 

Smatram da saborski moratorij za nuklearke i novi zakon za obnovljive energije, sličan njemačkom, su isprav­ne odluke. Zato ih treba tvrsto zadr­žati! Ako se Njemačka nada, sa svojom velikom industrijom, bez nuklearki riješiti svoje energetske potrebe i ispu­niti Kyoto protokol, mada ima skoro dvostruko manje insolacije nego Hr­vatska, a fortiori može to i Hrvatska! Mi još k tome imamo prostora da se inteligentno odlučimo za industriju koja ne troši puno električne energije. Na koncu konca treba naglasiti da ma koliko bile sigurne nuklearke, pa i one s tzv. pasivnom sigurnošću tipa IV. generacije, ipak u konačnosti sigur­nost ovisi o čovjeku, bilo tehničaru u pogonu ili teroristu fanatiku. Naša teh­nička kultura je manja od ruske teh­ničke kulture, a mirni rutinski rad je neprijatelj sigurnosti! Slučaj Černobil­ske nesreće s radioaktivnim zagađe­njem i onečišćenjem prostora polovice Hrvatske ostavio bi nas bez lijepe ali s radioaktivnom do­movinom.

 

Hrvat­ska je mala i mi nemamo gdje ise­liti! Zato bez obzi­ra na ekstremno malu vjerojatnost događaja ne bi se smjelo riskirati, jer je to za nas ap­solutni rizik i ne može se uspore­diti s relativno lokalnim rizicima ili riziku u pros­torno velikim zem­ljama!

 

Što god radimo u životu vezano je uz rizik, ali prihvaćanje rizika je uvijek osobno, a ne znanstveno pitanje. Zato u demokratskom društvu može samo plebiscit odlučiti koji ćemo put oda­brati. To vrijedi za sve demokratske zemlje, pa se može dogoditi, osobito poslije jedne supernesreće, da u boga­tim industrijskim zemljama reaktori budu napušteni, a atomska tehnologi­ja obsoletna. To bi imalo reperkusije za daljnji pogon nuklearke i u Hrvatskoj!

 

Zamislite turističku Hrvatsku, u glo­balnoj konkurenciji, u kojoj dominira obnovljiva energija i produkcija bio­loške hrane. Ne rušimo tu fantastičnu viziju s nedovoljno promišljenom gradnjom atomskih reaktora.  Ne odlučujmo brzopletno, konačna odluka je sudbonosna, jer Hrvatska ne će ostati ista s novim reaktorom ili bez njega!

 

Daljnja budućnost može biti samo "obnovljiva". Zato započnimo čim pri­je taj put!

 

(Autor je umirovljeni fizičar s Instituta Max Planck u Munchenu)

 
« Prethodna   Sljedeća »