Na portalu www.poticaj.net pronašli smo niz uistinu poticajnih i lijepih članaka mlade psihologinje i spisateljice Tomice Šćavine. Izdvojili smo jedan od njih, s naslovom Povratak čuđenja.

www.poticaj.net

 Tomica Šćavina: POVRATAK ČUĐENJA  (2007.)

Potraga za čudima ljude često lansira van očitog čuda svakodnevnog življenja. Ona se traže negdje daleko, u pričama i nedostupnom znamenju. U čudu života tako prestaje biti čuđenja.

Ništa u prirodi nema svoju kopiju. Sve je jedinstveno. Ne postoje dva ista kamena, dvije iste biljke ni dva ista čovjeka. Kolika je god raznolikost postojanja, toliko raznolika može biti i paleta našeg čuđenja. Ipak, većinu ljudi od tog čuda svakodnevnog života obuzima dosada. Drvo, auto, stan, posao, ljudi… Sve smo to već bezbroj puta vidjeli. A kada bismo se oko bilo koje pojave malo dublje zapitali, ne bismo se mogli prestati čuditi.

Otkud stvarnost? Otkud ja i otkud ti? Ovakvi kakvi jesmo, u svijetu kakav jest - kako to da postojimo? Svaki odgovor koji smislimo je nečija priča. Bilo jednom… pa veliki prasak… evolucija… reinkarnacija… Neke od priča nam zvuče prihvatljivo, a neke ne. Ali nema ni jedne koju bismo izrekli, a da nije posuđena. Pročitali, dosjetili se, povezali, prepričali… Neka od objašnjenja su zanimljivija od drugih i ona nas mogu na neko vrijeme (ili možda za cijeli život) zaokupiti.

Ali postoji i mogućnost - zapitati se, a ne odgovoriti. Ne prekapati po dugoročnoj i kratkoročnoj memoriji kako bismo silom prilika nešto sastavili. Zapitati se i pustiti pitanje da odjekne. Otkud stvarnost? Otkud ovaj prostor u kojem se oči kreću lijevo-desno prateći slova? Otkud sve? U odjeku tog pitanja čovjek se može odmoriti. Pitanje uopće ne mora biti verbalizirano. Ono može biti samo stanje. Stanje otvorenosti u kojem je odgovor samo postojanje.

Problem je u tome što je čovjek sam sebi uskratio kapacitet za divljenje. U čudu života prestalo je biti mjesta za čuda. Recimo to ovako: u prosječnog čovjeka, sposobnost divljenja opada proporcionalno godinama. Mada za ovu tvrdnju nemamo nikakvih "znanstvenih dokaza", potkrjepljuju je svakodnevna, (statistički beznačajna) individualna istraživanja.

Čuđenje je rezervirano za dijete, za pokojeg umjetnika i istraživača, ali ne i za "prosječnog" odraslog čovjeka. Spremnik za divljenje najčešće se s godinama isprazni kako bi mogao ustupiti mjesto borbenosti i zavisti. Inače – kako preživjeti?

Nakon "krize odraslosti" neki se ljudi iznova otvore dječjoj začudnosti, no to nažalost često biva potraga za čudom koja ih lansira van očitog, jasnog i (za njih, izgleda) prebanalnog čuda svakodnevnog življenja. Bilo da su u pitanju religijski ili New Age zanosi, pritisnuti "nepodnošljivom težinom postojanja" ljudi često bivaju pometeni vlastitim duhovnim otvaranjima, pa tragaju za duhovnošću "tamo negdje" - suviše izvan čovjeka.

Ustvari, ljudi se ne bi trebali produhoviti, nego bismo duhovnost trebali očovječiti. Reći "živjela univerzalna ljubav", "volim cijeli svijet" ili "volim sve ljude" nije isto što i reći "volim tog čovjeka". Kada se voli jednog čovjeka, onda se može voljeti i drugog i trećeg i desetog. Ako ne prepoznajemo ljubav u pojedincu, u svojoj najbližoj okolini, onda univerzalna ljubav zapravo pripada dječjoj mašti.

Čuda se u takvoj, dječjoj duhovnosti traže negdje daleko, u pričama i znamenju koje je stalno nedostupno. A ona su zapravo tu, u oku koje upravo traži nešto za sebe na internetu.