Akademska kriza

Kršćanska inicijativa “Pro scientia“, Glas Koncila

Kriza narušenih akademskih odnosa doživjela je svoju medijsku kul­minaciju na nedavnoj tiskovnoj konferenciji u Novinar­skom domu u Zagrebu, na kojoj su sudjelovali hrvatski znanstvenici, predstavnici sindikata, građanskih udruga i brojni novinari.  U suradnji s profesorom Matkom Marušićem objavljujemo pokušaj analize osno­va nepovoljnog stanja u hrvatskoj akademskoj zajednici.

Da je hrvatska akademska zajed­nica objektivno neuspješna do­kazuje mnogo mjerljivih parameta­ra, no dva su sama po sebi dovoljna za veliku zabrinutost. To su ne­vjerojatno izražena neuspješnost studenata (prosječna dužina  studiranja i postotak studenata koji nikad ne diplomiraju) i beznačajnost znanstvene produkcije na meduna­rodnoj razini. Sa zabrinutošću  opi­sujemo najvažnije razloge tomu.

Nedolazak na posao

Ni ne osvrćući se na kasniji dola­zak  a raniji odlazak s posla, ili oba­vljanje  privatnih poslova na radnome mjestu u radno vrijeme, sam do­lazak  na  posao u hrvatskoj akademskoj  zajednici vrlo je upitan pojam. Jednostavno rečeno, hrvatski  sveučilišni zaposlenici nisu obvezat­ni dolaziti  na posao, pa na posao i ne dolaze. Standard nastave hrvatskih sveučilišta jest: spojene skupine za seminare, predavanja koja kasne i nemaju veze s programom i ispite - depresivno masovne, usmene, neobjektivne, nestandardizirane i često korumpirane. Nastava se ne održava na vlastitom, nego na tuđim fakultetima za honorara, pa se dobivaju dvije plaće za posao, manji od jednoga, a vrijedan nijednoga.

Niski kriteriji

Kriteriji vrsnoće, izbora, napredovanja i nagrađivanja na hrvatskim su fakultetima toliko nepodnoš1jivo niski da ih stranci ne razumiju ni nakon najopšimijeg objašnjavanja. Evo jedan mali primjer, ne najstrašniji, ali vrijedan jer je razmjerno nepoznat: država daje novac za  izdavanje znanstvenih časopisa, u brojnim časopisima potom od tog novca urednici najprije uzmu dodatnu plaću, a onda plaćaju recenzente i autore. Kad se bolje pogleda, vidi se da se radi o vrlo uskom krugu ljudi, kružiću  koji obubvaća i - urednike, recenzente i autore. Časopis, naravno, nema nikakve vrijednosti i važnosti, izlazi neredovito, nitko ga ne čita, nema pretplatnka, a  za sve je kriv – „nedostatak novca“.

Nepostojanje administrativnog  ustroja i odgovomosti

Odgovori na sljedeća  pitanja poznati su samo članovima akademske zajednice, i to onima koji nisu imali izbora pa su se obraćali dekanima ih sveučilišti. Koliko nas je na ozbiljno pitanje dobilo ozbiljan odgovor od jednog dekana, a napose od jednog rektora sveučilišta? Je li ikomu poznato da je ijedan  rektor ikad riješio ijedno teško, osjetljivo ili ključno pitanje ili da ga je   uopće pokušao rješiti?

Najbolje je sadašnjost i budućnost sveučilišta  nedavno u novinskom razgovoru opisao prof Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu: „Mi  radimo izvrsno. Stvorili smo, Prošireni rektorski kolegij, na kojemu odlično razgovaramo. Čekamo da ministarstvo dade potreban novac. Što se nas tiče, spremni smo.

Godine 2000. napravljeno je me­đunarodno vrednovanje Sveučilišta u Zagrebu i tadašnji je rektor objavio nalaze. Oni su bili napisani finim ezopovskim akademskirm  jezikom, ali i razmjerno površno čitanje otkrivalo je da su  beznadno porazni. Nikad nikakva akcija nije poduzeta da se popravi bilo koji dio nalaza. Je li  ikomu poznato da je iz akademske zajednice reagirano na ikakav stu­dentski zahtjev, osim da država dade novac da bi cijene u Studen­tskom centru i dalje ostale niske i da se dadnu dodatni ispitni rokovi, od­nosno snize  ili  ukinu uvjeti za upis? Je 1i ikad itko odgovarao za neodržanu  ili  slabo držanu nastavu, je li  ikad sankcionirano propuštanje kojega nepodnošljivo nevaljala do­ktorata, izbor u znanstveno-nastav­no zvanje osobe koja ne zadovolja­va ne niske, nego nikakve kriterije znanstvene i akademske izvrsnosti?

Koliko su dekani zaprimili prijava za zlostavljanje  studenata, od klasične nepristojnosti i intelektualnog  ponižavanja  u obliku višesatnog ili  višednevnog čekanja usmenoga ispita  do spolnog uznemiravanja, koliko su ih proslijedili  rektorima, a na koliko su njih rektori reagirali?

Doduše, dogodila se jedna  jasna i usklađena akcija hrvatskih sveučilišta: usprotivila su se povlaštenom upisu djece hrvatskih branitelja; ne smije se to zaboraviti!

Nepoštivanje studenata i zakona

Od demokratske  i ljudsko-pravno nekorektne akademske četvrti, preko neodržavanja nastave, nepostojanja udžbenika, nepostojanja ikakve inte­rakcije, a zajednički  istraživački  rad i mentorstvo da i ne spominjemo, do stvari koje se u pristojnorn društvu ne spominju, studenti na hrvatskim sveučilištima najzanemareniji su   njihov sastavni dio.

Zamisao von Humboldta iz 19. stoljeća o intelektualoj autonomiji sveučilišta u Hrvatskoj se tumači kao nepostojanje odgovornosti prema zakonu, pa  i vlastitim pravilnicima.  To omogućuje  razmah  neodgovornosti i korupcije, a posljedično sigurnost u neradu i zaštićenost od posljedica neuspješnosti.

Nesnosna korumpiranost

Akademska je korupcija drukčija od klasične građanske, tajkunske i kriminalne. Krije se iza finoće i inte­lektualne uzvišenosti, djeluje dugo­ročno i najčešće neizravno, a dogo­vara se frazama o društvenom inte­resu. Valuta nije novac nego usluge i protuusluge, neutemeljeni izbori i napredovanja i nebrojeni oblici na­grada i privilegija. Zajednički naziv­nik korupcijskoj valuti akademske zajednice jest da sredstvo plaćanja nikad nije privatno, nego državno, tipa: „Ja ću tebe predložiti  u Akade­miju, a ti  ćeš  meni dodijeliti kat u novoj bolnici“.  Novac se na prvi pogled u toj pogodbi ne vidi, a zapravo je golem i - uvijek je državni. Svaki pokušaj protivljenja završava na  činjenici  da o tako visokim  stručnja­cima i toliko specifičnim,  složenim i uzvišenim temama mogu suditi - samo ti isti stručnjaci, odnosno njihovi istovrsnici. A oni su, narav­no, autonomni u svojemu odluči­vanju, tj. sami su sebi zakon.