Dr. Valentina Mandarić, Epidemija besmisla (Glas Koncila)

Uz pojavu samoubojstava među učenicima osnovne škole i mladima

Najnoviji događaji de­vijantnog i autode­struktivnog ponašanja među djecom i mladi­ma izazvali su žaljenje, zabrinutost i prozvali na veću odgovomost cijelo društvo. Nema nitko pravo biti rav­nodušan i neodgovoran pred sva­kodnevnim porastom nasilja i devijantnog ponašanja koje svoje žrtve ubire među djecom i mladima.

Crkva, koja se identificira kao no­siteljica smisla, ima također potrebu za trajnim preispitivanjem vlastitog djelovanja u današnjem društvu. Mora se pitati koristi li sve date mo­gućnosti kako bi u ovom svijetu be­smisla pružala  razloge nade, smisla, radosti i životnog opdmizma. Kroz evangelizacijsko i odgojno djelovanje u župnim zajednicama i reli­gioznim odgojem u našim školama može biti važna karika, odskočna daska, u promicanju smisla.

Prvi znakovi besmisia života

Razvojna psihologija uči da si svaki čovjek negdje u pubertetu ili predadolescenciji prvi put ozbiljno postavlja egzistencijalna pitanja: Tko sam ja? Kamo idem? Ima li život smi­sta? Zašto uopće živim? Itd. Kada dijete postigne određene intelektual­ne sposobnosti, sposobno je za takva pitanja i od tog trenutka ono postaje tražitelj odgovora. U prijašnjim vre­menima na putu traženja dijete nije bilo samo. Društvena  zajednica, počevši od obitelji, pružala je određemu „značenjsku platformu“ i na taj način  je bila orjentacijska potpora.

Danas se djeca i mladi  s temeljnim životnim pitanjima susreću puno ra­nije, puno ranije  imaju mogućnost eksperimentiranja i življenja određe­nih iskustava koja su u nedavnoj pro­šlosti bila pridržana  za odraslu dob. Nekada je bilo upitno reći da dijete ima problema. Danas je ozbiljan pro­blem kako.pomoći  djeci da se znaju nositi sa životnim problemima. U nemogućnosti da pozitivno odreagi­raju na životne situacije, djeca upa­daju u depresiju, nesigumost, strah, bezvoljnost. A to su prvi znakovi be­smisla koji,  kako vidimo, mogu ozbiljno ugroziti život djeteta i adolescenta. Posljednja događanja šalju ozbiljne signale o epidemiji besmisla, medu djecorn i mladima. A posljedice su  nam nažalost, dobro pozmate.

Status „odgojne siročadi“

Ovih dana Hrvatska se suočava s posljedicama društvenog stanja koje je jedan novinar izrazio na sljedeći način: „Čini se da su djeca uzela sudbinu u svoje ruke zbog ne­sposobnosti odraslih da im pomo­gnu riješiti njihove probleme“.

U 2007. godini 19 maloljetnika počinilo je samoubojstvo, a njih 46 je to pokušalo. Ubojstva, razbojstva, samoubojstva - glavna su tema svih tiskovina, televizijskih vijesti, in­ternet-portala. Svjedoci smo naglog rasta nasilja i agresivnosti u obitelji­ma, školama, na javnim mjestima. No isto tako činjenica je da se sve češće  proziva medije kao one koji u svojim reklamama, programima promiču nasilje kao, sredstvo do ci­Ija. Stravične scene kojima su me­dijski bila popraćena zadnja ma­loljetnička samoubojstva ozbiljan su pokazatelj poremećaja u društvu.

Wertherov efekt je sve prepozna­tljiviji. Naime, mnogi stručnjaci potvrđuju da nakon drastičnog prikazivanja ubojstava i samouboj­stava do u detalje - uvijek se dogodi njihov porast. Kada se počnu dano­mice nizati ubojstva i samouboj­stva, uslijedi masovni šok koji tre­nutno posvijesti težinu problema, ali nema ozbiljnih promišljanja i konkretnih akcija u traženju uzroka i saniranju njihovih posljedica. Sve se svede na osnivanje privremenih „stožera za gašenje požara“. Pro­blem ubojstava, razbojstva, samou­bojstava ne može riješiti jedan stručni tim, „plavi telefon“, psihijatrijska ordinacija i sl.  Sve  je to korisno i potrebno, međutim bez ozbiljnog  suočavanja  s uzrocima takvih pogubnih  pojava kod  djece i mladih, i to na nacionalnoj razini, ostat će sve, na razini  medijske senzacije i in­stantnoga kolektivnog  šoka.

Pedagozi, sociolozi, psiholozi, psihijatri pokušavaju upozoriti na eventualne piste za suzbijanje i smanjivanje takvih teških životnih poremećaja koji se očituju već kod djece. U sučeljavanju s takvim teškim životnim poremećajima u  odrastanju djece i mladih, nameće se spontano pitanje: Tko se danas bavi djecom? Čija su  oni briga? Društvo prebacuje  dgovornost na roditelje, roditelji  na školu, Crkvu, društvo, medije. Tko danas ima vremena pratiti djecu u njihovu odrastanju, u njiho­vu sučeljavanju sa surovim život­nim iskustvima: od onih koje dožvljavaju u vlastitoj obitelji, u školi, na ulici, u virtualnom svijetu me­dija? S kime to dijete može reflekti­rati, podijeliti? Gledano s odgojnog aspekta, dobiva se dojam da mnoga naša djeca imaju status „odgojne si­ročadi“. Imaju sve, a ono najbitnije im nedostaje.

Poremećena komunikacija

Tragom uzročnika koji dovode do devijantnih ponašanja kod djece i mladih dolazimo do krize komu­nikacije. Ponajprije komunikacije u vlastitoj obitelji. Djeca, zahvaljujući  suvremenom načinu života, poseb­no medijima, žive u isto vrijeme mnoštvo različitih iskustava, svjeto­va, ideologija, supkultura... Mlada osoba je u sebi podijeljena. Nema jedno, egzistencijalno središte, duhovno središte kroz koje bi se fil­trirala sva ta različita pojedinačna iskustva i pronalazila svoj jedinstve­ni  smisao. Njihov život je postao po'put velike puzzle, koju nikako ne uspijevaju složiti. Život im je raz­bijen u pojedinačne sličice koje ne­maju nikakve veze jedna s drugom. Nema cjelovite vizije života, čovjeka, smisla. Sve je razbijeno i život se čini poput slike koju promatramo u raz­bijenom zrcalu. Osobi koja odrasta i suočava se s izazovima suvremeno­ga života potrebno je središte - kom­pas da se ne izgubi. Stavove i vrijed­nosna usmjerenja roditelja djeca in­tegriraju kroz mrežu odnosa: kroz dijalog, definiranje pravila na kojima se temelji suživot. Kroz intenzivni odnos s roditeljima djeca usvajaju temeljna načela.

Obitelj je prva i najvažnija dimenzija za od­goj pojedinca u razvoju. Mnogi su problemi povezani s narušenim obi­teljskim odnosima, ili, pak, što je sve češće, odsutnost jednog ili obadva roditelja. Da bi adolescent uspješno odgovorio, na sve razvojne izazove, jako je važno da može računati na stabilne odnose u obitelji.  Razbijena obitelj može biti ozbiljna zapreka za uspješno nadilaženje odgojnih kriza.

Nažalost, sve veći broj djece i obitelji ne može računati s odgojnom pot­porom vlastitih rodite1ja. Veoma je važno, jesu li odnosi u kući autentit­ični, iskreni, puni povjerenja i sigur­nosti. Ako sve to nedostaje, ne­izbježne su negativne posljedice. Istraživanja pokazuju da sve veće poteškoće imaju djeca i adolescenti koji nisu „imali djetinistvo“, tu ba­zičnu sigurnost, autonomiju i po­vjerenje. U nedostatku toploga, obi­teljskog ozračja nije rijedak „bijeg od kuće“  koji se predstavlja kao „bijeg od odsutne prisutnosti“. Ponekad to može biti povod pribjegavanju neželjenim iskustvima, bijeg u traženje „drugoga“, kojeg dosada u vlastitoj obite1ji nije susreo. Zato nije rijetko da već djeca ulaze u različite sekte, bande, klanove, supkulture. Fizička i psihološka odsutnost rodi­tellja za svako dijete i adolescenta može biti veoma pogubna. Zato, koliko god se u društvu insistiralo na aktiviranju paralelnih odgojnih ili preventivnih institucija, valja istakuti da je obitelj u odrastanju djeteta nezamjenjiva, nema alternative.

Promicanje cjelovitoga razvoja

Nekoliko zadnjih razbojstava i sa­moubojstava dogodilo se upravo u školi, među učenicima. To je ozbiljan razlog za preispitivanje zadaće škole u odrastanju djece i mladih. Današnje društvo, pa i hrvatsko, želi se identificirati ponajprije kao društvo znanja. Na taj način šalje se jasna poruka što se očekuje od budućh generacija: da budu depozitori znanja, informacija, vještina. Je li to dovoljno? Je li škola zaista samo laboratorij znanja, informacija?

O odgojnoj dimenziji škole sve se manje čuje, čita, piše. A kada se dogodi nepredviđen slučaj, onda.se ponajprje prozivaju školski psiholozi i i pedagozi. Tako ovih dana  čitamo podatak da je u nekim hrvatskiim školama jedan psiholog za­dužen za 3.500 učenika. Njegova se uloga svodi na interventnu službu. Psiholog nema mogućnost neposred­nog bavljenja djecom, nego ih njemu šalju nastavnici i razrednici kada se sami ne mogu nositi s ponašanjima pojedinih učenika. Stoga je mala vjerojatnost da bi stručni tim škole mogao doprijeti do onih dobrih, mirnih, odličnih ,  koji u danom tre­nutku posegnu za autodestruktivnim ponašanjima. Zašto su tako šture in­formacije  o učenicima i od strane raz­rednika, psihologa, pedagoga? Njima se malo  ili  nitko ne bavi izvan onoga obvezatnog i profesionalnog. Ako škola, želi opravdati svoju povijesno­tradicijsku ulogu (prenositeljica zna­nja i vrednota), onda bi ozbiljno tre­bala preispitati sadašnju ulogu u očo­vječenju rnladih generacija. A to znači  da cjelokupna aktivnost škole bude usmjerena na promicanje cjelovitoga razvoja učenika.

Privid umjesto stvarnosti

U stivremenoj digitalnoj eri djeca i mladi masovno i nekontrolirano kori­ste internet, mobitel i playstation. Eu­ropsko istraživanje potvrduje da u mnogim europskim zemljama 22% djece između 3. i 5. godine koriste kompjutor, izmedu 6. i 10. godine 68,1% te između 11. i 13. godine 78% djece.  Imajući  u vidu činjenicu da je tehnologija u snažnoj uzlaznoj orbi­ti, bilo bi dobro više se pozabaviti odgojem djece za korištenje medija. U tome opet imaju presudnu ulogu roditelji. A upravo oni u tom području  pokazuju odgojni deficit. Isto tako je veoma važan konstruktivan odnos između vlasnika medija i od­goja. Ponekad se dobiva dojam da se oni  uvijek nalaze na suprotnim stranama.

Oni koji su odgovorm za odgoj,    redovito moralistički kritiziraju medije da nemju  pravilan stav pre­ma temeljnim vrednotama. Izazov  je medutim u uvjeravanju medija da im je temeljni profit u promicanju temeljnih vrednota. Jedino  je rješenje u uspostavljanju saveza izme­đu kreatora medijskih programa i odgojnih struktura.

Na pitanje što mladi traže na in­temetskim stranicama, istraživanja pokazuju da su djeca i mladi skloni tražiti one prostore u kojima mogu eksperimentirati iskustvo opasnosti i rizika. Djeca i mladi su sve dublje uronjeni u svijet medija, u svijet fik­cije.

Ta stopljenost s medijima dove­la je do brkanja pojmova znanja i prepoznavanja. Mladi su sve više uvjereni da puno toga već znaju jer su to vidjeli na televiziji ili na inter­netskim stranicama. To nije znanje nego prepoznavanje. Mediji pružaju  iluziju znanja. Cjelokupno medijsko zamišljanje i predstavljanje prido­nosi slabljenju kontakta sa stvarnošću, s drugim i drugačijim. Umjesto stvamosti do njih dolazi privid. Ako je drugi/drugo/drukčiji  samo privid , onda je i vlastito ja privid.  Izgibiti kontakt s drugima znači izgubiti kontakt sa samim sobom. Zašto je kibernetski prostor  toliko zanimljiv mladima? To je teritorij toliko širok da nema gra­nica, toliko slobodan da omogućuje svakome da si uzme vlastiti prostor, to­liko familijaran da omogućuje  susrete s drugima, toliko bo­gat da može odgovoriti  na sve naše potrebe.

Adolescencija je veoma osjet1jivo životno razdoblje u kojoj pojedinac gradi vlastitu sliku i obo­gaćuje svoje intelektualne sposob­nosti i kritičke prosudbe u odnosu na ono što čini i govori. Upravo su mediji ti koji mu u tome uvelike pomažu. Samo ostaje pitanje što sve može uzrokovati upotreba sredsta­va koja mogu kreirati izvanredne, fantastične i magične stvari. Kako ili što učiniti da budu prilika za rast i kako eliminirati ili barem umanjiti potencijalne rizike?

U modernom tehnološkom društvu u kojem mediji zauzimaju sve više prostora u oblikovanju identiteta mladih važno je promi­cati „kulturalnu  skrb“. To je oblik skrbi koji se temelji na znanju, na familijarnosti sa složenim univer­zumom psihe, sa njezinim zako­nima, dinamikama, misterijima, ljutnjama, hrapavim kontradik­tornostima. Kulturna je skrb, u sintezi, odgojni model koji je u stanju pružti  mladima instru­mente intelektualne i psihološke zrelosti bez kojih se ne može shvatiti svijet koji nas okružuje, niti se može razumjeti samog sebe. Potreba za komunikacijom svaki je dan sve izraženija, ali i ne­zadovoljavajuća. U situaciji kada nije zadovoljena potreba djeteta, ono pronalazi iluzorni ispust na internetu, mobitelu, chatu, koji preuzimaju zamjensku ulogu za iskonsku ljudsku potrebu: potrebu za komunikacijom licem u lice.