Hrvatska pred vratima EU

„Prošloga smo tjedna svjedočili odustajanjem od još jedne odluke, što je proizvodila krize bez kojih se moglo. Proglašenje ZERP-a  bilo je od početka više namijenjeno unutarnjopolitičkim potrebama nego zaštiti Jadrana. Odluka o proširenju jurisdikcije Hrvatske na Jadranskom moru donesena je, naime, 2003. godine, na samom kraju bivše koalicijske vlade, kada su stranke bile više zaokupljene biračima nego florom i faunom Jadrana. Pravna forma odluke bila je takva da se odmah znalo kako ona ne može biti primijenjena bez odgode za članice  Europske unije. Odgoda je prolongirana iz godine u godinu, a kratki izlet u primjenu ZERP-a na članice EU trajao je samo dva i pol mjeseca, odnosno od početka ove god. I u tom kratkom razdoblju ZERP je postojao samo na papiru“ .(D. Knežević, V.list.).

Onda je uslijedio “ultimatum“:  „ZERP ili EU“.  Potpisali ste dogovor, izvolite  ga poštivati, ili od daljih pregovora – ništa.  „Teško je prihvatiti da je tadašnji državni tajnik za vanjske  odnose  Hidajet Biščević zaista bio uvjeren da ovjereni zapisnik s Trojnog sastanka održanoga u Bruxellesu 4. lipnja 2004. godine, u kojemu je Hrvatsku obvezao da ZERP ne primjeni na zemlje članice EU, ima težinu toaletnog papira. Da je preuzimanje te obveze bio uvjet za kandidatski položaj za članstvo u EU, posve je jasno iz članka 38. Zaključaka Europskog vijeća od 17. lipnja 2004, u kojemu čelnici zemalja članica „bilježe hrvatsku odlučnost da na zemlje članice EU ne primjene ni jedan vid ZERP-a, te u tome kontekstu pozdravljaju  sporazum koji su postigli Italija,  Slovenija i Hrvatska na trojnome sastanku u Bruxellesu 4. lipnja 2004“..(S. de Prato, V. list).  

 (...) Danas je je jasno da hrvatska javnost  nije bila obaviještena je li bilo ikakvih pregovora ili barem konzultacija s Italijom i Slovenijom kad su one proglašavale svoj „ekološki“ (Italija), odnosno svoj „zaštitni“ (Slovenija) pojas, ili su te zemlje  jednostrano donijele te odluke nakon što su Hrvatsku de facto prisilile da se ona odrekne primjene ZERP-a na njih.

Puštanje  Saborske odluke iz prosinca 2006. o stavljanju ZERP-a na snagu i za zemlje članice EU  od 1. siječnja 2008., bilo je očito  nepotreban rizik, bez izgleda na uspjeh, motiviran jedino unutarnjopolitičkim potrebama, koji je rezultirao samo gubitkom dinamike pregovaranja,  gubitkom vjerodostojnosti, blamažom. „Skidamo pojas, gaće smo već davno skinuli“, kako je na saborskoj raspravi rekao  zastupnik  HSLS-a Ivan Čehok.

Doduše, svako zlo za jedno dobro: javnost je nešto naučila  o važnosti ZERP- za Hrvatsku i  o tome što bi još  mogli  očekivati od naših susjeda (u biti ništa novo), ne samo Italije i Slovenije, nego i od ostalih , kao i o tome što  nas očekuje u toliko željenoj EU. A možda  nešto znači i  najava  čelnika EU , ako u međuvremenu ne iziđu na vidjelo novi uvjeti, novi zahtjevi, novi  „pravi ultimatumi“, da bi Hrvatska mogla dovršiti pregovore  o ulasku u EU do konca ljeta ili rane jeseni 2009. god.  U četvrtak, 13. ožujka, predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Baroso obećao je  sa strane Europske unije osnaženo zaštitno područje u Jadranu i 12 milijuna eura do 2009. za razvoj hrvatskog ribarstva. (Naši skeptici kažu da je to tek  deseti dio onoga što   talijanski ribari zarade  godišnje  stružući svojim kočaricama naše more.)

Što nas dalje čeka s EU?

(....) Jučer je bila dvojba: ZERP ili EU. Prije tri godine dvojba je bila: Gotovina ili EU. Prije devet je godina dvojba bila: suradnja s Haaškim sudom po mjeri njegova tužiteljstva ili EU. Prije 13 godina dvojba je glasila: Oluja ili EU. Bilo je to  jedini put kad je EU izgubio na vagi nacionalnih prioriteta. I još su se godinama EU vjernici u hrvatskim medijima žalili što je oslobađanje zemlje dobilo pripritet nad otvaranjem već pripremljenog programa PHARE.

(...) Postavljena tako ultimativno, kao što je to učinio EU povjerenik za proširenje Oli Rhen, dvojba ZERP ili EU sadrži poruku: ni ZERP ni EU do kraja tekućeg mandata Europskog parlamenta. Ništa od željena okončanja pregovora 2009., igra se nastavlja. Odnosno, nema političkog zelonog svjetla za pristup Hrvatske EU izvan zapadnobalkanskog paketa, iako je još prije nekoliko mjeseci izgledalo da je to, zapravo, gotova stvar. U međuvremenu se osamostaljenjem Kosova odnos snaga u regiji promijenio, traže se politički sedativi za srpsku političku elitu, netko komu će Boris Tadić moći držati lekcije...

(...) Samoobvezivanje Hrvatske da odgodi primjenu ZERP-a do ulaska u EU, baš ni s čim ne motivira Italiju i Sloveniju da ubrzaju hrvatski pristup EU. I to znaju baš svi hrvatski političari. Zašto onda čak i ne pomišljaju reći odlučno „ne“ europskom ultimatumu? Zato što već više od jednog desetljeća svoj put grade na idolopoklonstvu više nego na kompetenciji i realnim prosudbama, pa sukladno tomu svaku kritiku ili odbijenicu iz Bruxellesa doživljavaju kao vlastiti poraz. Kako sada nakon toga reći: Europska unija trenutačno nije suglasna  o tome da pristupimo  2009. g.  Ne, to mora biti EU ili ZERP. Za razliku od , recimo, od dosljednog EU, koji ultimativno zabranjuje jednoj državi ono što joj jamči UN-ova konvencija o pravu mora....(...) Baš kao u pravoj neokoloniji. (V. Starešina, Lider)

 (...) Očito je da „slučaj ZERP“ otkriva mnogo toga o hrvatskoj politici i njezinim protagonistima bez obzira na stranačku pripadnost, o kašnjenju rješavanja pojedinih vitalnih pitanja i nedovoljnoj odgovornosti i brizi za opće dobro.(I. Miklenić, Gl. k.)

Što  činiti?

Mislim da se čak ni ja ne bih naljutio i rekao: „Sad  je više dosta. Pretjerali ste. Možemo mi i bez vas“. Nakon svega u čemu smo dobro   nadigrani i izigrani, a u tome nije iznimka ni jedna politička  opcija, ni  pozicija ni opozicija,  inzistiranje na ZERP-u, što bi značilo blokiranje puta u EU na neodređeno vrijeme,  ne bi nikako bilo u interesu Hrvatske.  Učinio bih sve da  pripreme za ulazak u EU idu što brže i što kvalitetnije i to čim prije imlementirao u  praksu,  ne čekajući  okončanje pregovora.  Ne zbog EU, nego zbog građana Hrvatske. Tko nas koči da  sami rješavamo svoje  probleme? Zar moramo čekati ulazak u EU da bismo otpočeli s reformama  sudstva, uprave, zdravstva, školstva, da se ozbiljnije počnemo baviti   vitalnim  pitanjima - unapređenjem gospodarstva i  smanjenjem nezaposlenosti,   da osmislimo strategiju borbe protiv   kriminala, korupcije, devastacije  okoliša itd,  da tražimo efikasna rješenja za  izrazito  loše  demografske trendove, itd.

Je li to iluzorno?  Vjerojatno da.  Ali, ako  ne smognemo snage i pameti  za to,  jedino nam dobri  Bog može pomoći.  Ali neće ni on  ako sami  to ne želimo, ako ne napravimo prvi korak.  A koji bi to bio prvi korak? Prvi koraci? Pa ovako:

-         definirati  pitanja od općeg nacionalnog i državnog interesa i postići sveopći konsenzus o rješavanju istih,

-         ojačati  vladavinu prava i funkcioniranje pravne države,

-         osigurati  djelovanje  načela kompetentnosti  i vrsnosti u svim segmentima  društva - javnim ustanovama, službama...

-         osnažiti parlamentarnu demokraciju:

a)      vratiti Saboru ono povjesno: samo je Bog iznad  njega,

b)      vratiti  zastupniku potpunu  slobodu iznošenja svog stava  uz odgovornost jedino svojoj izbornoj bazi,

c)      iz istog razloga promijeniti izborni sustav – biranje  s liste ovisno o broju glasova.

    *     *     *     *     *     *     *      *      *      *      *       *      *      *      *      

Još o ZERPU

Rekvijem za ZERP - Vjeran Piršić, (Večernji list)

Prošlotjedno odustajanje od primjene ZERP-a za brodove iz zemalja EU daleko je značajniji  dogđaj nego što ga političke elite žele (i mogu) prikazati. Ovu tvrdnju,temeljim na sljedećim spoznajama:

Odustajanje od primjene ribolovne komponente davanje  je zelenog svjetla za totalnu devastaciju Jadrana. To se i događa već neko vrijeme, ali sada, kada posade 800 talijanskih  ribarica sposobnih za haračenje u ZERP-u znaju da će  prije ili kasnije uslijediti kakav takav sporazum o ribolovu i kada ih EU sve više (kao i sve svoje ribare) pritišće da zbog pretjeranih  kapaciteta i posljedične opće  devastacije okolnih moraju napustiti  svoj zanat jedino što se može očekivati pojačavanje  je  talijanskih ribolovnih napora do krajnjih granica.

Posljedice barbarizma vidljive su na nekim vrstama. Raža je prije pola stolječa bila druga riba po zastupljenosti u izlovu,  a danas je dvadeseta. Kovač se je zbog prekomjerna izlova  srnanjio sa 40 na 20 centimetara. Glavni ribocid događa se  se u području  Jabučne  kotline, a tu se mrijeste, komercijalno najvažnije riblje vrste: oslić, škampi, bijeli muzgavac, lignjun, grdobine. U Jadran sve više ulaze i alohtone vrste koje zbog globalnog zatopljenja uspijevaju i opstati, narušavajući  hranidbene lance. Uz ovakvu politiku hrvatske i talijanske vlade možemo očekivati  da će Jadran uskoro biti devastiran kao što je uspješno uništeno Sjeverno more, vode ispred Newfudlanda, Baltik...

Odustajanje od ekološke komponente uzrokovat će znatno veći broj  ekoincidenata na istočnoj obali Jadran. Satelitski podaci upozoravaju da  već do sada u Jadranu više od 250 izljeva  mineralnih ulja godišnje. (Finska, zemlja iz koje nam je došao egzekutor  Oli Rhen zbog samo 50 izljeva aktivirala je  svoj ekološki pojas).

Sada kada je zapadni dio Jadrana Zaštićen s nedavno proglašenom  talijanskom ekološkom zonom logično je pretpostaviti da će se raazne svinjarije koje uredno rado brodovi u prolazu (pranje tankova, ispuštanje balastnih voda...) događati u dijelu  mora u kojem brodovi iz EU mogu raditi što god ih volja.

Popuštanje  pritisku koji je motiviran interesima 800 talijanskih ribarica stvorilo je situaciju da će se  (uz olako obećanu brzinu završetka pregovora sa EU 2009..) praktički svaki zahtjev bilo kojeg lobija uredno urudžbirati i što promtnije  provesti.  Jer ako naši pregovarači imaju svetu nacionalnu zadaću  završiti posao otvarajući  i zatvarajući u prosjeku 3 poglavlja  mjesečno logično je pitanje imaju li uopće manevarskog prostora braniti bilo kakvo stajalište suprotno interesima bilo kojeg lobija iz bilo koje zemlje članice? Što je sljedeće na (ras)prodaji? Šume, zalihe vode,  slavonske ravnice....

Uvijek sam bio veliki zagovornik ulaska RH u evropske (ne euroatlantske ) integracije. Ali sada, kada (pogotovo nakon osobnog upoznavanja s EU institucijama) sve više stječem dojam da od velikih ideja nastalih nakon užasa  II. svjetskog rata nije ostalo gotovo ništa, sve više stječem dojam  da je pravi naziv za ovo što nam dolazi  EUROKOLONIJALIZAM.