Chagall  - priča nad pričama

Galerija Klovićevi dvori, Jezuitski trg Zagreb

Posljednji  dan izložbe  velikog  Chagalla u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Uspio sam nekako savladati vlastitu inertnost  i pogledati  je u zadnji čas. Odmah po dolasku – red bez kraja.  Ovoga puta  - red u kome mi nije bilo teško stajati. Gužva,  ali ugodna. S razlogom. Vrijedilo je doći.

Nisam ekspert , ali imam pravo  na svoje dojmove. Kao i  svi  drugi. Sam umjetnik   za svoje slike kaže da ih možda najbolje mogu shvatiti obični ljudi, nestručnjaci. Ne sjećam se kada  sam ostao bez riječi pred takvom raskoši i harmonijom  boja, oblika i magičnih  figura. Figura   klaunova ,  anđela, ljubavnika i  fantazmagoričnih bića proizašlih iz mašte,  što ne poznaju  zakone sile teže, ali zato tvore jednu skladnu cjelinu što plijeni , osvaja i očarava.

Zavesti,   dopasti se, osvojiti,  potresti -  geslo je  umjetnika. I  mislim da je u tome potpuno uspio. Odakle ta moć, ta snaga? Iz dodira s  Nebom? Sigurno. Ali i iz genoma  naslijeđenog , po samom umjetniku, od dobre majke, i  svih onih mističnih sadržaja  doživljenih  u rodnom Vitebsku što su se otisnuli duboko u memoriju   djeteta, od  zvijezda na modrom beskraju  do tajanstvenih   riječi molitve i  svete pjesme u sinagogi.

Žao mi je ako i vi niste pogledali izložbu . Ako vam se pruži prilika drugi put – ne propustite je. A za utjehu  dat ću vam djelić teksta iz knjige umjetnika – Moj život.

                                                                                     G.A.

Iz knjige Moj život Marc Chagalla

Prvo što su moje oči ugledale bilo je korito. Jedno­stavno, četvrtasto, ne preduboko, na kraćim stranama zao­bljeno. Korito, kakvo se kupuje na sajmištima. Smješten u  njemu, posve sam ga ispunio.

Više se ne sjećam je li mi to majka ispričala, ali baš u trenutku  kad sam se rodio na obodu Vitebska u jednoj je kućici, blizu glavne ceste, iza zatvora buknuo požar.

Grad se našao u vatri, točnije, četvrt siromašnih Židova.

Majku i novorođenče, koje je ležalo podno njezinih  nogu, iznijeli su u krevetu, na slamarici i sklonili je na sigurno  mjesto na drugom kraju grada.

Ali, što je najbitnije, ja sam se rodio mrtav.

Nisam želio živjeti. Zamislite bijelu grudu koja ne želi  živjeti. Kao da se nagledala Chagallovih slika.

Boli su je pribadačama, uranjali je u vedricu s vo­dom. Naposljetku se oglasila tihim mijaukom.

Ukratko rečeno, ja sam mrtvorođenče.

Ne bih volio da psiholozi iz toga izvode neke nezgod­ne zaključke. Ne dao Bog!

A ipak, ta kućica na cesti prema Peskovatikima osta­la je nedirnuta. Vidio sam je nedavno.

Čim je stekao nešto novca, otac ju je prodao. Podsjeća na izraslinu na glavi zelenoga rabina kojega sam nasli­kao ili na krumpir bačen u bačvu sa sleđevima i nabubrio  od rasola. Promatrajući tu kućicu s visine moje sadašnje  „veličine“, namrštio sam se i priupitao:

„Zbilja, je li moguće da sam se ovdje rodio? Kako se ovdje uopće može disati?“

Ali, kad je moj djed, koji je imao dugu crnu bradu, preminuo u miru, moj je otac za nekoliko rubalja kupio  novu kuću.

Tamo više nije bilo duševne bolnice, kao u Peskova­tikima. Tu su bile crkve, plotovi, dućani, sinagoge, jedno­stavne i vječne, kao građevine na Giottovim freskama.

Oko mene su se motali, dolazili i odlazili, udaIjavali se i približavali ili jednostavno koračali Židovi svake vr­ste, stari i mladi, Javiči, Bejlini. Neki prosjak trči prema svojoj kući, jedan se bogataš vraća u kuću. Jedan dječak trči  doma, vitlajući rukama. Tata ulazi u kuću.

U ono vrijeme još nije bilo kina.

Ljudi su išli ili doma ili u dućan. Evo čega sam se sje­ćao, osim svojega korita.

Ne govoreći o nebu, o zvijezdama mojega djetinj­stva.

To su moje zvijezde, moje najdraže; one su me pra­tile u školu ili me čekale na cesti, dok ne bih izišao iz nje. Jadne moje, oprostite mi. Ostavio sam vas same na onoj vrtoglavoj visini!

Moj tužni i veseli grad! (*)

Kao dijete, promatrao sam te sa svog praga, bezazleno. Svojim sam te dječjim očima jasno vidio. Ako bi mi  zasmetala neka ograda, uspentrao bih se na jedan mali me­đašnji  kamen. Ako te ni tada ne bih dobro vidio, popeo bih  se  na krov. Zašto ne? I moj djed se penjao na krov.

I tako sam te promatrao do mile volje.

Tamo sam se, u Pokrovskoj ulici, rodio drugi put.

(* Vitebsk- grad na sjeveroistočnom dijelu Bjelorusije, imao je  u vrijeme Chagalova  rođenja oko 70.000 stanovnika, od čega 52% Židovi)