Rodijak se Ćipa začudio i zabrinuo kad je ustanovio da u krevetima nema ni jednog od njegova tri sina. Doduše, kasnili su tih dana s dolaskom na spavanje, ali su ipak stizali do zore. On je to dobro znao pošto se s nesan­icom, koja ga je nakom umirovljenja i dolaska kući, još jače mučila, borio tako što je noću obilazio spavaće sobe svoje djece. Nisu to bila djeca, jer se i najmlađa Glorija već zacurila, ali ih je Rodijak zvao djecom pa se tako i odno­sio prema njima. Možda zbog toga što ih nije mogao pro­matrati dok su rasla.

Znao je da se sinovi ljute zbog tih noćnih inspekcija, ali Ćipa nije mogao odoljeti toj neobičnoj navici. Nakon učestalih kritika, smislio je takav plan da ne pali svjetlo u sobama, već u hodniku s kojeg bi prigušeno svjetlo kroz stakla obasjavalo sobu toliko da se nakon privikavanja od minutu-dvije moglo sasvim lijepo promatrati lica svoje djece, ali ih ne bi uznemirilo ni probudilo. Tako bi Rodijak poput noćne uhode kriomice obišao sve tri sobe na katu uživajući u promatranju nji­hovih blaženo mirnih lica i osluškivanju njihova ravnom­jernog disanja. Zamijetio je da Grgo spava uvijek na desnom boku tako da zgužva pokrivač oko sebe, pa mu pritom noge uvijek vire ispod pokrivača, dok mu lijeva  ruka visi do tepiha. Kod Grge se najmanje zadržavao plašeći se njegova ozbiljna i najčešće neobrijana lica. Joko se svakih nekoliko minuta prevrtao u krevetu mljackajući pritom ustima što je Ćipu uveseljavalo. Najviše bi se vre­mena zadržao u sobi najmlađeg sina Paške promatrajući njegovo crnomanjasto lice i male tek pronikle brčiće.

- Nu, dite, a brkato, govorio bi u sebi Rodijak pro­matrajući svoga Pašku.

Njegova Glorija, kćerka jedinica, bila mu je najprisni­ja, pa se u njezinoj sobi nije bojao upaliti svjetlo, čak je probuditi uživajući u njezinu pospanom gunđanju. Ali se plašio kad bi Glorija zaprijetila da će ga kazati materi.

- Ne, Bogarca ti poljubim, ko će na kraj izać s onim zmajom, govorio bi Rodijak povlačeći se iz sobe sretan i presretan što ima takvu djecu. Njihove mane niti je vidio niti želio vidjeti, pa je i na Anđinu kuknjavu da su nered­ni, tvrdoglavi, ponekad neposlušni i lijeni, uzvraćao uvijek istom rečenicom:

- Šta će mlađarija?

A mlađarije nije bilo, premda su prvi pijetli zapjevali. Otuda začuđenost i zabrinutost Rodijakova tog jutra. Samo je Glorija blaženo spavala u svom ležaju, no nju nije htio buditi. Ipak je to bila veoma ozbiljna informacija, toliko ozbiljna da se plašio priopćiti je Anđi. Još više se zbunio kad je ugledao automobil pred kućom. S kim su i porad čega otišli i ostali do ovih doba, upita se Rodijak dok je silazio stepenicama s namjerom da ipak ženi priopći svoje sumnje. I upravo kad je tiho izustio ženino ime, pro­lomi se u tiho proljetno jutro silan prasak s tutnjanjem, što je Anđu izbacilo iz kreveta.

- Ja zaboravio da će zaratit, Bogarca mu poljubim, udari rukom po čelu Rodijak nakon treće eksplozije i usred Anđine kuknjave pomiješane s molitvom. Potom je ustanovio da u kući nema ni jednog od tri kalašnjikova koje je po švercu nabavio dan ranije.

*  *  *  

Svih osam kuća koje su se nalazile na istočnoj strani sela bilo je pogođeno taj dan do podne. Neke su se i zapalile. Oni što su ostali u Runjavoj Glavici mogli su vid­jeti kako granate s Tanke kose veoma precizno pogađaju kuće, točno po redu. Sve do Zelčinove nove kuće. Naravno, i nju je pogodila granata, ali je ostala čitava, ako ne računamo razbijeni crijep. Pala je zatim Druga, treća, četvrta... Većina njih pogodila je cilj, ali je cilj izdržao na veliko veselje Zelčinovo koji je sve promatrao iz stare kamene kuće. Za ubojice s Tanke kose i naredni su dani počinjali s ispaljivanjem granata na Zelčinovu kuću i vjerojatno čuđenjem što se napokon ne sruši.

Iz knjige   Legende o Rodijaku Ćipi  književnika i novinara Petra Miloša (Slobodna Dalmacija), vjerojatno jedne od najprodavanijih knjiga u inozemstvu gdje živi  naša dijaspora, od N. Zelanda i Australije do  Sjeverne i  Južne Amerike.  Ulomak iz recenzije V. Pavlovića

(...) Ovo su, dakle, priče u svojoj biti tragične, kao što su tragične sudbine onih u takozvanoj dijaspori, onih ostavl­jenih u domovini ili onih koji su proživjeli i nadživjeli komunističko licermjerje i surovost ovoga rata. A komika je samo način na koji se život čini podnošljivijim. Da se to dokaže, ne treba se odmicati od Rodijaka Ćipe, koji je postao "zaštitni znak" Miloševih prozi. Njegova "uvrnu­tost" zapravo je vrhunska lucidnost i poruga nesmiljenu životu. On je čovjek čvrstih moralnih načela, koji se ne da slomiti. U njemu su utjelovljene sudbine različitih ljudi koji su bačeni u tragičnu životnu kolotečinu. Svi oni suptilno su  psihološki iznijansirani, ponajprije dijalogom pitome ikav­ice, bez koje ove proze ne bi bile tako autentične i uvjerljive. Miloševi likovi, odnjihani u tome jezičnome idiomu zbog kojega su nas mrzili, zapravo su visoko etična bića koja ne plaču nad skupnom subinom svoga naroda, ali su ponosni Ijudi kojima ne priliči plač, pa se utječu smi­jehu. Ćipa i njegova družba antipodi su svijetu i njegovim nepodopštinama. Oni ga doslovno ironiziraju. U ovoj knjizi dobili smo punokrvne proze koje će se s užitkom  čitati, a u Petru Milošu rasnoga humorista i satiričara (...)