Dovoljni sami sebi ?

Moramo znati što hoćemo, tko smo, što smo, što želimo, čemu težimo, što možemo, što ne možemo . Moramo definirati svoje interese, svoje prioritete. Kako? Imamo razum, upotrijebimo ga. Ako to ne učinimo  bit ćemo poput orahove ljuskice na vodi ili perce na vjetru. Težnja prema uspjehu nije loša. Ali ne bi smjela potopiti temeljne interese, planove i principe. Inače, značila bi promašaj i apsurd sa vizijom usamljenika u  staračkom dobu bez posjeta.

 ................................................................................................................................. 

Što se to s nama dogodilo?

Oduvijek je Velika Gospa bila najznačajniji dan u mom  malom rodnom mjestu.  Uvijek je dolazilo puno svijeta iz svih okolnih mjesta. Mladi, stari, posebno djevojke i mladići , jedva su čekali da osvane taj dan. Jer, bio je to  dan radosti, opće razdraganosti, dan pjesme,  susreta, upoznavanja... Na taj dan  su započele mnoge trajne  veze. I   ja sam   pred dosta godina  dao  jedno doživotno obećanje. Uvijek nam je taj dan bio prekratak. I uvijek smo bili tužni kad je sve prošlo, kad se moralo nazad kući

A ove godine... nakon mise na mjesnom groblju uz crkvu... iako je dan bio prekrasan, poprilična masa svijeta, nevjerojatnom brzinom  razišla se u različitim pravcima.  Kao da su  bježali jedni od drugih,  od međusobnih susreta, možda od svojih sjećanja, od sebe samih. Dok sam izmijenio pozdrave s prijateljem, sve je  oko crkve već bilo prazno. Svi su se žurno  uputili prema svojim automobilima i kud koji.  A i kasnije- od „derneka“ ništa.  Pred gostionicama sretoh   tek nekoliko prijatelja iz djetinjstva, koji mi se učiniše kao neki drugi ljudi..., koje  nisam niti poznavao. Izmijenili smo po koju riječ, popili na brzinu  pokoje piće i jedva čekali da se raziđemo. Što se to s nama dogodilo ?

O usamljenosti i otuđenosti

Usamljenost i otuđenost  činjenice  su našeg vremena. Mogu  se   osjetiti na svakom koraku. Od najmlađe dobi do starosti. Zašto- teško  pitanje. I za one koji znaju više -  sociologe, filozofe, antropologe.

Počelo je , izgleda, napuštanjem malog sela i ulaskom u  ono globalno,  tehnološkom revolucijom, općim napredkom, porastom standarda i osobito  snažnim razvojem elektronskih medija.. Dok smo  bili životno upućeni jedni na druge i ovisni jedni o drugima,  imali smo vremena jedni  za druge,  intenzivno  se družili,   pomagali jedni drugima u poslovima, branili se zajedno, radovali se  i, čini se, bili sretni.

Tehnološki napredak, porast standarda i  moderno uređena država, učinili su  nas neovisnim o drugima.  U novim uvjetima  pojedinac je mogao   preživjeti sam, uredio  je svoju kućicu, napunio je  svime o čemu je prije samo sanjao i šta bi mu trebalo više?. Izbacio  je kućno ognjište,  oko kojega  su se  generacije  okupljale   i pričale priče, a u središte stavio   TV kutiju, koja ga o svemu obavještava i poučava  što treba činiti, što  kupiti, što je dobro, što je loše. I najčešće su te pouke upravo suprotne  onim spoznajama i vrijednostima  koje je  baštinio od  svojih roditelja i svoje sredine.   Ne mora više  izlaziti vani da  bi saznao šta se događa; dovoljno je samo pritisnuti dugme upravljača i sve je pred njime. Likovi s ekrana, pa i oni izmišljeni  postaju njegova realnost a   najbliži rođaci,  prijatelji,  susjedi – pravi stranci.

Tradicionalne vrijednosti -smetnja? Kome?

Često niti ne primjećujemo  kako se tradicionalne vrijednosti sustavno   relativiziraju i ismijavaju , obitelj   prikazuje kao arhaična, nepotrebna   institucija, potencijalno opasna  za svoje članove, osobito najslabije,  spolnost  odvaja od svoga osnovnog smisla u funkciji kreacije života i tretira  kao roba,  sredstvo hedonističkog  iživljavanja, bez obzira na ruševine koje ostavlja itd., itd.

Posljedice i perspektiva

I na kraju,  kao rezlutat svega  - usamljenost, zbunjenost,  otuđenje; sve manje  dodira sa drugima, sve manje prilika  za susrete i upoznavanje, sve više onih koji žive usamljeni,   sve manji interes  za druge, za brak,  za  roditeljstvo. Dobre okolnosti   za  uspješnu karijeru,  ali kojoj tek treba potražiti neki smisao i u najboljem slučaju izvjesnost perspektive  nekog staračkog doma  bez očekivanja  posjeta. Do kraja.

Mogućnosti drugačijeg izbora

Ovo je samo  jedno  viđenje stvarnosti. Viđenje, možda, prekritičnim očima.Ali, ne mora uvijek biti tako. Hvala Bogu. Kako se suprostaviti?  I da li je moguće?   Moramo barem vjerovati  da jest.  I ne gubiti nadu.  Uvijek se nađe  neko rješenje.  A zašto  ne bi  uključili i Božju pomoć. Koja nam se uvijek nudi.  Ako malo upotrijebimo  svoj razum on će nas usmjeriti  kako   na osnovne  uzroke, tako i  na načine njihova neutraliziranja.

Usmjerenost prema materijalnom, zanemarivanje duhovnog

Materijalno je važno.Moramo raditi, moramo stvarati da bi živjeli, ali to nije dovoljno. Moramo voditi računa i o našoj  duhovnoj strani, a ne samo o tjelesnoj,  moramo misliti  malo i na druge, ne samo o sebi, moramo činiti nešto i za dušu, činiti dobro. To će otvoriti puteve prema drugima i drugih prema nama i vratiti se dobrim.

Kako se suprostaviti?

Moramo znati što hoćemo, tko smo, što smo, što želimo, čemu težimo, što možemo, što ne možemo . Moramo definirati svoje interese, svoje prioritete. Kako? Imamo razum, upotrijebimo ga. Ako to ne učinimo  bit ćemo poput orahove ljuskice na vodi ili perce na vjetru. Težnja prema uspjehu nije loša. Ali ne bi smjela potopiti temeljne interese, planove i principe. Inače, značila bi promašaj i apsurd sa vizijom usamljenika u  staračkom dobu bez posjeta.                                                                                    

Najteži je prvi korak

Kojega, ipak, moramo učiniti sami.Kad smo definirali što želimo, što hoćemo, onda moramo malo i poraditi na tome da ostvarimo te  naše želje, planove  i ciljeve. Samo  od sebe neće se ništa  i nikada dogoditi. Ili se događa vrlo teško.

 I ako sanjamo o pravom susretu,  pravom poznanstvu, teško da će se dogoditi u noćnom klubu,  u disku,  u kinu, na utakmici, na plaži, na ulici...Jednostavno, nestankom  stare dobre, male ulice i malog sela, nestali su i svi  uvjeti  za pravu komunikaciju  među ljudima i  prave prilike..  A  otuđenost, nepovjerenje , strah,  te apatija i ravnodušnost,  ne pogoduju niti inicijativi, niti povoljnoj reakciji; rađe ostajemo sami u „sigurnosti“ svojih čahurica.

 Pa što onda učiniti?

Pokušati naći zamjenu za tu  svoju staru dobru ulicu, ili svoje malo selo,  gdje  nam je sve  bilo poznato,  sigurno i sklono.  Možda to bude  upravo ova  naš klub   MOJ SVIJET , iz koga bi sve ono negativno bilo isključeno u najvećoj mogućoj mjere i  u kome ćemo sami stvarati   prilike i i mogućnosti   za najrazličitije inicijative.

                                                                                                 Grga. Antić