To ljudi obično govore dok još plaču  za mrtvim, dok mu još pripremaju grob. Ali kad ga pokopaju, nestane i svih tih misli. Ljudi se opet bave svojim poslovima, i nasljednik zaboravlja  onoga koga je ispratio do groba i računa koliko vrijedi naslijeđe. I on mora umrijeti, ali gledajte kako i dalje čini prijevare, otmice, pronevjere radi vlastiioga zadovoljstva, koje iščezne još dok čovjek uživa i, što je najgore, ljudi  u  grobu nalaze potvrdu za pokop duše: “Jedimo i pijmo jer ćemo sutra um­rijetl!“

Misao o besmrtnosti pojavljuje se da ublaži melankolični izgled groba. Sv. Pavao naziva mrtve onima koji spavaju, kako bi objavio buđenje, tj. uskrsnuće.

Ponekad čujemo kako one koji vjeruju u besmrtnost nazivaju luđacima. ko se, kažu, vratio iz mrtvih? Tko nam je došao reći što biva u donjem  svijetu?. Jesam li  ikad čuo glas svoje  braće, svoga djeda, svojih predaka?... Bijedni  kakvi jeste, vi biste povjerovali  kad bi vam otac ustao iz groba, a ne vjerujete  ni poslije uskrsnuća  Gospodnjega. A što bi vaš otac učinio kad bi nakratko  ustao iz groba i  i došao vam da se opet vrati u smrt?

Pogledajte  koliko je veći onaj koji je ovdje. Pogledajte  s kolikom je snagom Krist ustao, jer „on više ne umire, smrt više nema vlasti nad njim“. Učenici i vjerni  vidješe ga i opipaše, njihova je vjera tako utvrđena da bi je mogli zatim pre­dati ljudima. Ako nas smatrate varalicama, upitajte cijeli svijet; svuda kršćanstvo  daje život svijetu; oni koji još nisu povjerovali u Isusa Krista nisu hrabri napasti istinu o uskrsnuću. Postoji za to svjedočanstvo na nebu, svjedočanstvo  na zemlji, svjedočanstvo anđela, svjedočanstvo pakla; nema nijednoga glasa koji ne viče da je Isus Krist ustao iz groba.

Netko tko vam je drag prestao je živjeti, vi više ne čujete njegov glas, on više ne sudjeluje u radosti živih i vi, vi plačete. Plačete li  i za sjemenom koje ste posijali u zemlji? Ako bi tkogod, ne znajući što biva sa sjemenom, mi­sleći da je sjeme izgubljeno i zarobljeno, gledao očima punim suza zemlju  koja  pokriva sjeme, vi, bolje upućeni od njega, zar ne biste žalili njegovo neznanje; ne biste  li  mu rekli: „Ne uznemiruj se, ono što se posadi više nije u žitnici, ne možeš ga više uzeti, ali pričekaj koji dan i ovo polje, koje ti  sada izgleda tako pusto, pokrit će obilata žetva i ispunit će ti se srce radošću kad ga ugledaš, kao što je u nas srce  ispunjeno radošću, nadom, zato što mi već znamo da će se to dogoditi.“

Ali žetve budu svake godine, a žetva, čovječanstva bit će samo jedanput i to na kraju; zato vam je ne možemo pokazati. Ali vama je dano jedno, glavno zrno za primjer. Gospod je, govoreći o vlastitoj smrti, rekao: „... ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod.“ (Iv 12,24).To je primjer jednoga jedinog zrna, ali je toliko veliki da zbog toga svi trebaju imati vjeru.

Usto, svako stvorenje, ako bismo samo pažljivo promatrali, govori nam o uskrsenju; i ovi svakodnevni primjeri tre­bali bi nas uputiti kako da doznamo što će Bog učiniti i s ljudskim rodom. Uskrsnuće mrtvih dogodit će se samo jedanput,  ali san i buđenje svega što diše događa se svakoga dana i mi u snu vidimo sliku smrti, a u buđenju sliku uskrsnuća. Od onoga što se  događa svakoga dana vjerujte u ono što će se dogoditi jedanput. Kako lišće na drveću opada i drveće opet prolista? Kamo odlazi kad opadne; odakle dolazi kad opet prolista? Pogledajte zimu: sve je drveće bez soka i izgleda kao mrtvo, ali dođe proljeće, i ono se odjene lišćem. Da li se  to dogodilo sada prvi put? Ne, dogodilo se to i prošle godine. Godina, dakle, odlazi i vraća se, a ljudi, stvoreni po običaju Božjem – kad otiđu, zar se neće nikad vratiti?

Sveti Augustin, V. st.