Jedan od glavnih likova, Ivan Karamazov,  u  žučnom  dijalogu - sukobu sa svojim drugim Ja. Govori se o novom  čovjeku, novom svijetu bez Boga. Ako nema Boga .. nema nikakvih  moralnih zapreka, možeš činiti što želiš - uzeti, oteti, ubiti...Pisano u devetnaestom stoljću, a kao da se odnosi na naše vrijeme....

Iz  romana  Braća Karamazovi Fjodora Dostojevskog, velikog ruskog klasika

...Ivan već iznerviran uzvraća:  (...) Šuti, ili ću te ubiti! 

Mene ćeš ubiti? A ne, oprosti, reći ću ti sve do kraja. Zato sam i došao da priuštim sebi taj užitak. O, ja volim snove svojih vatrenih, mladih prijatelja ustreptalih od žudnje za životom!

„Tamo su sad novi ljudi“, zaključio si još proljetos, kad si se spremao ovamo doći, „oni kane sve mijenjati i početi od kanibalizma. Glupani, što nisu mene pitali? Po mom mišljenju, ništa ne treba rušiti, treba jedino srušiti kod ljudi  ideju o Bogu, odatle treba početi! Odatle, odatle valja početi – o vi slijepci koji ništa ne razumijete! Kad se ljudi jednom svi zajedno odreknu Boga onda će sami od sebe, bez kanibalizma, pasti svi dotadašnji svjetonazori i, što je najvažnije, sav dotadašnji moral, i nastat će sve novo.

Ljudi će se ujediniti da uzmu od života sve što im on može dati, ali svakako samo radi sreće i veselja na ovom svijetu. Čovjek će se uzdići  duhom božanskog, titanskog ponosa i pojavit će se bogočovjek. Nezadrživo  pobijeđuje bezgraničnu prirodu iz sata u sat, svojom voljom i znanošću, čovjek će samim time iz sata u sat osjećati tako uzvišenu nasladu da će mu ona nadomjestiti sve dotadašnje nade  u nebeske naslade.

Svak će spoznati da je doista smrtan, da neće uskrsnuti, i dočekat će smrt ponosno i spokojno, kao Bog. Iz ponosa će uvidjeti da nema razloga buniti se što je život trenutačan, i zavoljet će brata svoga bez pomisli na nagradu. Ljubav će zadovoljavati samo trenutačnost života, ali će sama spoznaja o njegovoj trenutačnosti pojačati njegov žar onoliko koliko se prije gubio u nadanju  zagrobnoj beskrajnoj ljubavi...“ I tako dalje, i tome slično. Dražesno!

Ivan je začepio uši rukama i sjedio gledajući u pod, ali je odjednom sav zadrhtao. Glas produži: „Pitanje je sad, mislio je moj mladi  mislilac: je li moguće da će kad – tad nastupiti takav period? Ako nastupi, onda je sve riješeno i čovječanstvo će se srediti jednom zauvijek. Ali budući da se, s obzirom na ukorijenjenu ljudsku glupost, to neće srediti možda ni za tisuću godina, svakome je tko je  već sad spoznao tu istinu dopušteno da uredi sebi život kako hoće, na novim načelima.

U tom mu je smislu „sve dopušteno“. Štoviše,  ako taj period  i nikad ne nastupi,  budući da Boga i besmrtnosti ipak nema, novom je čovjeku dopušteno da postane bogočovjek, pa makar bio i sam na cijelom svijetu, te dakako da smije u toj novoj ulozi laka srca preskočiti preko svake dotadašnje moralne zapreke nekadašnjeg čovjeka roba, ako baš treba. Za Boga  nema zakona! Gdje god Bog stane, to je već mjesto Božje! Gdje ja stanem, to će odmah biti glavno mjesto...“sve je dopušteno“, i „kvit posla“! Sve je to zbilja dražesno; samo ako je htio varati, što će mu onda, mislim, još sankcija istine? A takav je naš današnji mali čovjek: bez sankcija se neće usuditi ni varati, toliko je već zavolio istinu...