Volim Međugorje i rado ga posjećujem kada god je to moguće. Volim osjetiti tu posebnu atmosferu i ugođaj mira, naći se u mnoštvu svijeta svih rasa i boja, jezika i kultura; hodočasnika različitih  po svemu osim po odanosti svojoj Gospi kojoj su se došli približiti i pokloniti.

  Galerija slika: http://mojsvijet.hr/galerije/medjugorje/do_krizevca.html

Zašto volim Međugorje?

Volim Međugorje i rado ga posjećujem kada god je to moguće. Volim osjetiti tu posebnu atmosferu i ugođaj mira, naći se u mnoštvu svijeta svih rasa i boja, jezika i kultura; hodočasnika različitih  po svemu osim po odanosti svojoj Gospi kojoj su se došli približiti i pokloniti.

Volim vidjeti te ljude koji zrače vjerom i nadom; gledati razdraganost i oduševljenje na njihovim licima dok mole zajednički na Križnom putu prema Križevcu ili Brdu Ukazanja, dok čekaju red za Ispovijed, dok sjede u Crkvi, pa i kad se okrepljuju na međugorskim terasama. Ne idem tamo i ne očekujem to da bih i ja doživio čudo da povjerujem u Međugorsko čudo, koje bi me pokrenulo i promijenilo. Pomirio sam se s time da je to dato samo najboljima, a ja vjerojatno nisam među njima. Vjerujem da ništa manje nije odgovorno slijediti  svoj put i nositi svoje breme; bilo bi  preoholo reći – svoj križ. U biti, što nam treba veće čudo od ovoga koje nam je dato - da možemo vidjeti, čuti, osjetiti i spoznati sve što nas okružuje, kao i same sebe, zar sve to nije  dovoljno čudesno da nas drži najčvršćoj odanosti prema daru vjere koju smo naslijedili.

Ako niste bili u Međugorju, ili ako ste bili ali niste u posljednje vrijeme,  evo vam prilike fotografijama ljutog kamenjara proći kržni put do jednog od dva glavna cilja hodočasnika – do Križevca (drugi je Brdo Ukazanja). Ako želite više - možete se osvrnutu na jedan raniji putopis iz Međugorja. Link: Međugorje

Etno selo u Međugorju

Znali smo za Etno selo, znali smo da se radi o  velikom turističkom projektu, ali to što smo vidjeli daleko je premašilo sva naša očekivanja. Na mjestu gdje je nedavno bio suhi kamenjar ugnijezdilo se pitomo naselje s lijepim tradicionalnim kamenim kućicama poredanim nizove koji čine prave kalete, sa svježim, fino kultiviranim zelenim površinama, palmama, jezercima i vodoskocima, s malim zoološkim vrtom, magarčićima, kozlićima i paunovima, s hotelima, restoranima i prostranim amfiteatrom za različite kulturnoumjetničke i druge priredbe. Kapa dolje investitorima i arhitektima. Zbilja, što se sve  s novcem može napraviti? Ali, malo nas  je začudilo što nema ljudi. Veliki lijepi restoran gotovo prazan. Naručili smo tek reda radi. Kava hladna, kolač sumnjiva izgleda. Sve smo ostavili netaknuto. Nitko nije upitao što ne valja. Je li to odgovor za što nema gostiju?  Šteta. Ali, sigurni smo,  ako su znali napraviti ovaj prekrasni kompleks, popravit će i ponudu; treba im samo malo vremena...

Galerija slika: http://mojsvijet.hr/galerije/medjugorje/etno_selo.htm

Motel Most na Trebižatu

Pred tri godine ovaj nam je motel bio najugodnije otkriće na cijelom putovanju i željeli smo ga svakako ponovo posjetiti. U međuvremenu posve slučajno upoznali smo gazdaricu Miru, što je ubrzalo naš dolazak. A kada smo upoznali i ostatak obitelji, supruga Juru, koji je cijeli svoj život uložio u ovaj posao, kao i sina Matu, izuzetno finog i dragog mladog čovjeka, kome su već predata upravljačka prava i odgovornosti, kao i ostale članove obitelji, postalo je jasno kako je bilo moguće da i u okruženju, koje nije uvijek bilo baš prijateljsko, već tolike godine - tridesetosam – kako s ponosom ističe Mira, postoji ovaj biser na Trebižatu uz gradić Ljubuški.

Galerija slika: http://mojsvijet.hr/galerije/medjugorje/trebizat.html

Ništa se ovdje nije promijenilo od našeg zadnjeg posjeta, sve je jednako dobro i na najvišoj razini: ambijent ugodan, posluga  uljudna i decentna: pustit će vas da se u miru bavite svojim doručkom dok odmarate oči i sanjarite uz zelenu ljepoticu rijeku „bez povratka“ , ali i čuti, ako želite,  zanimljive priče iz  bogate povijesti ovoga kraja. O hrani bi mogao pisati samo stručnjak kalibra Veljka Barbierija, a ja mogu tek ponoviti: izvrsno, odlično, ne može biti bolje. Ne moraju daleko ići oni iz Etno sela, neka samo prepišu Jurinu formulu.

Mladi šef Mate, koji je po svemu što se da vidjeti, preuzeo ne samo najbolje osobine svojih  roditelja, nego i njihovo i iskustvo, a i činjenica da je školovan upravo za turističko ugostiteljsku struku, jamac je sigurne budućnosti obiteljskog posla. Obišli smo cijeli ambijent u kome radi dvadesetak vrijednih djelatnika: sve je moderno i funkcionalno, a iznad svega uredno i čisto. Mira i Jure su bez formalnih obveza, u mirovini, ali se njihov doprinos i njihov duh osjeća na svakom koraku i usvakom djeliću složenoga projekta. I savjetujemo Mati da ih „čuva“ i da tako ostane što dulje.

Nemoguće je pisati o Motelu a ne osvrnuti se na cjelokupni izgled objekta, posebno na interijere. Sve je osmišljeno i uređeno u finom rustikalnom stilu s nizom duhovitih i tehnički vrlo zahtjevnih rješenja. Sve je djelo Jurine imaginacije i njegovih ruku. Mene se posebno dojmio profesionalni postav reprodukcija starih obiteljskih fotografija, uređenje obale i konoba.  

Dva dana na ovom prekrasnom mjestu, s ovim divnim ljudima, prošla su kao tren. Dobra hercegovačka blatina, najbolji pršut, tradicionalni uštipci sa sirom iz mijeha i maslinovim uljem, potiču sjećanja i razgovor. Sve nas je dirnula  priča o velikoj ljubavi dvoje mladih koje prekinu surovi rat, da bi se ponovo našli  teku sumrak svojih godina; o tome, možda drugom prilikom. A potom - zamislite sobu s terasom ponad tihe rijeke, mjesečinu, šum vjetra kroz krošnje vrba i žablji orkestar s   programom kroz cijelu ljetnu noć. Već smo  rezervirali sobu za sljedeći put...

Don Marko

Jedan od glavih razloga za put u Međugorje bio je posjet don Marku Kutleši u župi Gabela Polje kod Metkovića. Davno smo se dogovorili ali nikako realizirati dovoreno. Malo podaleko, obveza dosta, a uvijek bude nakako najlakše odgoditi stvari za neku drugu prigodu.

Galerija slika: http://mojsvijet.hr/galerije/medjugorje/don_marko.html

Kako bi vam predstavio don Marka? Evo, samo nekoliko detalja, ograđujući se, naravno, jer to pišem kao prijatelj. Dugogodišnji misionar u Ruandi, zaljubljenik u Afriku, jedva izvukao živu glavu za  građanskog rata između Hutua i Tutsia, istinski svećenik odan do kraja  evanđelju, po svojoj skromnosti, možda najsličniji slici sv. Franje, a po vedrini, odanosti svome pozivu i vjeri, bl. Wojtyli, ili možda fra Bonaventuri Dudi. Nije imao mira dok nije izmolio svoga biskupa Ratka da ga oslobodi provilegirane i časne uloge katedralnog kapelana kako bi bio što bliže malenima i potrebitima. U svojoj, možda, pretjeranoj skromnosti, opasno se zamjerio rođenoj sestri, časnoj s. Aurelini, jer je nije htio poslušati da konačno zamijeni stari i pohabani tepih u župnom dvoru.

Ne pišem ovo o don Marku za to što mi se čini da mi je on preostao kao jedan od rijetkih prijatelja; neovisno o tomu, on je, od kada ga znam, a to je od mladenačkih dana, konstanta i najbolji primjer, pravoga prijatelja, dobra čovjeka, a potom uzorna svećenika, za koga vjerujem da je sretan u svome pozivu, da se nikada nije pokolebao na svom putu (kao ja) i da istinski vjeruje u Riječ koju propovijeda.

Ne bi bio dobar opis don Marka ako ne bismo spomenuli njegovu vedru narav i sklonost humoru. U mlađim danima, tijekom školovanja, kada je trebalo pripremati kakvu predstavu, Marko je uvijek dobivao uloge sa šaljivim kontekstom, jer je zahvaljujući svom prirodnom daru znao uvijek izazvati salve smijeha. U susretima s don Markom razgovor prije ili kasnije skrene na Afriku, a onda priči o neobičnim zgodama i nezgodama iz misionarskog života nikad kraja. Jednom, dok je govorio Misu, dotrčao je dječak minstrant, koji je malo zakasnio i mirno zauzeo svoje mjesto uz Oltar. Kako je bio posve gol, don Marko ga je blago ukorio: „Pa mogao si se barem pristojno obući za Misu“. Dječak je otrčao i ubrzo se vratio: stavio je kravatu oko  vrata.

Ni ovoga puta nije moglo bez malo šale. Dok smo se vozili cilju uspostavili smo mobitelsku vezu. Don Marko je detaljno objašnjavao kako ćemo ga naći, ali što je više objašnjavao sve je bilo zamršenije i ja sam konačno odustao od nastojanja da pohvatam konce. Don Marko se brinuo i svako malo zvao i davao nove upute. Kad smo došli u mjesto, stali smo i upitali prvu osobu na koju smo naišli, bila je to  ljubazna gospođa srednjih godina, kako doći do Crkve; samo je pokazala rukom i rekla: „Samo naprijed  prema Crkvi“. Kada smo stigli još jednom smo upotrijebili mobitel, don Marko je zabrinuto upitao: „Gdje ste sada?“ Odgovorio sam mu: „ Pogledaj kroz prozor. Ako nas ne vidiš, zalutali smo“.  Na prozoru se pojavilo nasmiješeno lice don Marka.

Srdačan doček, ugodan razgovor, potsjećanje na prohujala vremena, na djetinjstvo i rodni kraj, i naravno na Afriku; kratki osvrt na aktualne nevolje hrvatskog puka,  „Plač kamenja hrvatske pustinje“, nevolje Europe kao i cijelog čovječanstva; pa  obilazak i slikanje za uspomenu ispred lijepe crkve i župnog dvora („je li veća ova ili ona u Ruandi?“), i najvažnije: kavica s časnim sestrama u njihovom domu gdje vode dječji vrtić. Osvaja nas njihova srdačnost, oduševljenje za svoj posao i  poziv kojemu se bez rezerve predaju. Tu upoznajemo susjedu iz svoga mjesta, kojoj je mladoj i lijepoj, cijeli svijet sa svim svojim izazovima bio pred nogama, koja je sve to ostavila kako bi ovdje došla služiti i klanjati se Raspetom.

Oprostili smo se i krenuli u Međugorje. Don Marko je imao svoje redovite župne obveze, pa nije mogao s nama. Nadao sam se da bih se još mogao ispovjediti, ali to je ipak ostalo za drugu prigodu; moram se bolje pripremiti; do tada preostaje mi hrvati se sa samim sobom kako znam i umijem.

A.B.