...Ovaj golemi svijet, misteriozan, veličanstven, ovaj svemir pun tisuću tisuća sila, zakona, ljepota, dubina – koje li očaravajuće slike! Koje li neizmjerne i rasipne darežljivosti! Kad tako unatrag gledamo, zahvaća nas žalost što se nismo dosta divili tom prizoru, što nismo promatrali koliko zaslužuju čuda prirode, iznenađujuća bogatstva makrokozma i mikrokozma“ ... (K.Wojtyla)) Doista, najljepši prizor kojega možete zamisliti, zbog kojega je vrijedilo doći – „predvorje raja“, kako je pisao sam Prešern...I na kraju poklon: Sonetni vijenac.

Link (galerija): http://www.mojsvijet.hr/galerije/bled.htm 

Vikend na Bledu

A.B.

Stigli smo pred sam smiraj dana. Dva sata vožnje od Zagreba kroz zemlju Slovenaca i evo nas u hotelu Triglav na zapadnoj strani Bledskog jezera. Kratke formalnosti na recepciji i već smo u svojoj sobi s pogledom na jezero. Sve je u stilu s početka dvadesetog stoljeća, vjerojatno iz vremena Carstva, nekadašnje europske unije, lijepo i ugodno. S balkona puca impresivan pogled: jezero obrubljeno visokim gorjem s bajkovitim otočićem prekrivenim šumarkom iz kojega se nekako probija crkveni toranj; sa sjeverne strane na visokoj hridi vječna straža zidina starih dveri, dok se na drugom kraju pokazuju obrisi modernih turističkih zdanja gradića Bleda, a prema sjeveru, u pozadini, s nebom sljubljene, moćne i vječno snježne Karavanke. Sva se ta raskoš, zajedno s plovećim purpurom nebosklona, najrazličitijih oblika, zrcali na mirnoj površini  jezera pod posljednjim crvenkastozlatnim  zrakama zalazećeg sunca. Doista, najljepši prizor kojega možete zamisliti, zbog kojega je vrijedilo doći – „predvorje raja“, kako je pisao sam Prešern.

A shvatili smo to kao odrađivanje obveze: dobili smo tu priliku kao novogodišnji poklon.Valjda zaslužen. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog transmisije života. Bled je bio jedna od postaja maturalnog putovanja i vjerojatno više puta spominjan po dojmovima koji su bili nezaboravni, što je dovelo do ovakvog nastavka priče. I ne samo to putovanje, bilo je i drugih, onih u mašti, kroz literaturu, koja se utisnu u memoriju i egzistiraju kao da su bila stvarna. „O Vrbo, selo drago, puno čara...“

Čemu pisati o ljepotama prirode? Pogotovo ako nisi kvalificiran za to. Jedan naš moderni „mudrac“ reče i ostade živ: „Mene priroda ne zanima. Priroda je glupa. Mene zanima samo čovjek i njegov intelekt, nejegova djela“. Meni je puno bliži drugi istinski mislilac, koji u  svojoj posljednjoj poruci napisa (...) “Nije manje vrijedno radosnog divljenja sve što okružuje čovjekov put. Ovaj golemi svijet, misteriozan, veličanstven, ovaj svemir pun tisuću tisuća sila, zakona, ljepota, dubina – koje li očaravajuće slike! Koje li neizmjerne i rasipne darežljivosti! Kad tako unatrag gledamo, zahvaća nas žalost što se nismo dosta divili tom prizoru, što nismo promatrali koliko zaslužuju čuda prirode, iznenađujuća bogatstva makrokozma i mikrokozma“ (...) Link...

Što bi se ovomu još moglo dodati uz prekrasne prizore uhvaćene okom fotoaparta pri šetnji lijepo uređenim stazama pored  Bledskog i Bohinjskog jezera? O Sloveniji? O Slovencima? Jesu li oni naši prijatelji? Ili nisu? Je li u redu njihova politika prema Savudriji i Piranskom zaljevu, prema ZERPU i Sv. Geri, prema dugovima Ljubljanske banke svojim štedišama, a hrvatskim građanima? Je li to pošteno? Nisam siguran. Kao što nisam baš siguran je li u redu politika naših vlasti, od prve do posljednje, prema svome narodu. Je li to ono što smo željeli, čemu smo se nadali? Da nam je postalo normalno to da jedni moraju kopati po kontejnerima za smeće da bi preživjeli, dok drugi niti ne znaju što će od bogatstva, koje najčešće nije plod njihova rada. Je li u redu da smo rasprodali sve što nam je vrijedilo i da je u tijeku rasprodaja preostale ostavštine. Je li u redu da smo se zadužili kao Grčka, a da u isto vrijeme 300.000 ljudi nema posla, da mnogi rade a ne primaju svoju plaću, da mladi ponovo vide izlaz jedino u napuštanju svoje zemlje, da je politička podobnost, odnosno stranačka pripadnost postala normalan, besraman kriterij za dobivanje posla ili funkcije, što se i „u ona mračna vremena“ jedopartijskog režima nije javno priznavalo, nego barem nekako kamufliralo u prihvatljivu formu. Je li za to svoje živote položilo preko 15.000 branitelja, nekoliko puta toliko ranjeno, sam dragi Bog zna koliko tjelesno i duševno obogaljeno? Sigurno, nije, ali...

Ne kvarimo ovaj trenutak, ovu bogomdanu ljepotu sumornim temama. Bit će bolje. Sve će to proći, kao i tolike druge nedaće koje su nas kroz povijest pratile. „Nigdar ni bilo da nekak nije bilo i nigdar ne bu bilo da nekak ne bi bilo...“ Slovenija za mene ostaje kao što je i bila, draga zemlja Prešerna, Vraza, Seliškara..., zemlja dobrih i vrijednih ljudi, a onima drugima, bez obzira kojemu narodu pripadali, koji nose dio odgovornosti za povijesna  stradanja epskih razmjera, za tisuće kostura po tenkovskim rovovima, Hudim jamama i Kočevskim rogovima, od Bleiburga do Teznog i nadalje, neka dragi Bog bude milostiv, a  današnjim vođama naroda, koji ponekada unose nemir i neprijateljstva među narode, neka prosvijetli pamet kako bi djelovali samo za opće dobro. Ali, da ne bismo ostali na ovim preozbiljnim razmišljanjima i mračnim slikama, neka završetak pripadne velikom pjesniku Prešernu.

SONETNI VIJENAC

France Prešern

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da »magistrale«, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonije.

Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
slijedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:

U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noću u san pale,
svaka se opet, kad dan svane, prene.

Ti si života moga magistrale,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.

Mokre i cvjetne ruže poezije
kažu to, što se usred grudi skriva.
Postalo mi je srce vrt i njiva,
gdje elegije ljubav sada sije.

Ti si im sunce. Na oknu te nije,
ne da mi nać' te, luči mila, živa,
u glumištu, na šetnji, sreća kriva,
ni tu gdje kolo plesača se vije.

Koliko puta ne mogu da svladam
žud što me goni za tobom;
al krije meni se ta ljepota koj se nadam.

Oko mi u samoći suze lije,
stog pjesme te što ti ih u čast skladam
iz kraja nisu gdje ih sunce grije.

I patnje su i plač im hrana bile,
Parnasa moga ružama: još ljuće,
s ljubavi za te, suze su se vruće ,

i s ljubavi za domovinu, lile.

Pregorke misli, da Slovenac mile
ne ljubi majke u nj se nadajuće,
da je žar tvoj raspalit nemoguće,
gorčinu su u srce moje svile.

Želje i čežnje rodile su veće,
da s tvojim ime čut bi mi se smjelo,
da s domaćom se milom pjesmom kreće;

da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo,
da vrate nam se opet čaši sreće,
jačahu ih da cvatu neveselo.

Jačahu ih da cvatu neveselo,
kao što, zavedena, ruža rana
nikne pod mladim suncem jednog dana,
ako joj malo nasmiješi se vrelo;

al brzo nagne glavu tužno svelo,
kad naleti pred burom magla gnana
i otrovna se s neba sruči slana,
pokrije brda snijeg i polje cijelo.

Ko sunce tvoje sjalo mi je lice,
pogleda tvog sam pio zrake mile,
ljubavi cvati pružile su klice.

Al zrake sunca brzo su se skrile,
na mrazu puste ostale su,
niče, ura ih tamnih zatirahu sile.

Ura ih tamnih zatirahu sile
sve dane tom, što te ti pjesme poje;
zarati očaj i sve gnusno što je,
Erinije su ga se dohvatile.

Ko što je Orest kod Dijane mile
dobio opet zdravlje duše svoje,
tako bi i od ljubavi se tvoje
smirile prsi, vjeđe vedre bile.

Razbježaše se sanje kratkočasne,
ko nagla munja nadanje bje cijelo,
što tamnijom noć učini kad zgasne.

Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;
kako bi dakle pjesme bile jasne!
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo!

Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruševine tako zapuštene
cvjetaju ruže katkad neveselo,

što kopriva im mnoštvo siše tijelo,
i divlje bilje to što tamo vene;
al čim u vrt, u lijehe ih zelene presadi netko,
cvasti počnu smjelo.

Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im,
dobile moć uvis rasti poezije klice;

želiš li da bi ljepši cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!

Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega štuje carstvo mraka zloga!
samo se njega plaše vjetra sile.

Popustit briga lanci će što cvile,
spast će im tvrdo željezo zbog toga,
s pomoću tvojom rane srca moga
zacijelit će, ko da i nisu bile.

Bit će mi tada opet vedro lice,
nada će ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;

Oživjet će mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast će u njem klice
i vedrije će nov cvijet gnati smjelo.

I vedrije će nov cvijet gnati smjelo,
ko ruže, kada mine zima huda
i proljet opet kaže svoja čuda,
i po drveću prospe cvijeće bijelo,

i izmami van pčelu sunce vrelo,
i pastir prije zore već vrluda,
u grmlju slavuj bigliše bez truda,
prirodi radost prožme biće cijelo.

O, znam da nisu vrijedne takve sreće,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje meće.

Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve veće,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.

                   Preveo: Luko Paljetak

SONET

Mirisne, rosne ruže poezije
otkrivaju što u srcu se skriva.
Srce je moje vrt i plodna njiva,
gdje sada ljubav elegije sije.

Ti si mi sunce. Al' mi dano nije
pronaći te, o luči, o vatro živa:
u kazalištu, ispod okna siva,
na plesu, šetnji. . .svud se lik tvoj krije.

Koliko puta od želje poludim
u gradu našem sresti te što prije,
no zalud lutam i uludo žudim.

Oko mi suze u samoći lije
i zato pjesme zbog kojih se trudim
iz kraja nisu u kom sunce grije.