Jesu li dobar i „lud“ doista dva brata? Je li priča o moralu samo za naivne? Je li istina samo za prostodušne? Je li domoljublje samo za masu kada je treba homogenizirati i upotrijebiti? Je li politika umijeće mogućega ili najčasnije zanimanje u službi čovjeka? Je li vjerovanje u  nematerijalno, metafizičko samo za slabe i ograničene? Jesmo li i mi samo karike na pojedinim dijelovima hranidbenog lanca ovisno o veličini zuba?

Sve su to pitanja koja se neminovno nameću pojedincu koji misli. Koji hoće živjeti po svojim načelima. Koji  ne može i ne želi biti dio mase kojom se lako manipulira...  A kako su takvi u manjini, konflikt, ili sa sobom, ili s okolinom je neizbježan. Kao i njihovo  stradanje. Kroz cijelu povijest  takvi su završavali ili na križu, ili s glavom na panju, ili na lomači, ili sa otrovom u krvi...  u nekom gulagu i sl. I uvijek je bilo tako, od prvih pisanih  tragova ljudske povijesti, koji to potvrđuju, pa sve do danas.

Pa, ako je to tako uvijek bilo, je li realno očekivati neku bitnu promjenu u budućnosti. Ako gledamo današnju sliku svijeta, teško da bi se moglo naći neku točku koja bi mogla poticati na optimizam. Ekstremne razlike između bogatih i siromašnih, duboke suprotnosti koje rezultiraju sukobima po svim osnovama, od zemljopisnih, rasnih, vjerskih, civilizacijskih, političkih  i td., eskalacija terorizma, koji prijeti kaosom na globalnom planu, stalni ratni sukobi na svim kontinentima i prijetnja aktiviranja sve razornijeg nuklearnog oružja... itd. itd. i da ovdje ne spominjem ekološku ugroženost našeg planeta.

Je li pretenciozno pitati se zašto je sve to tako kad odgovora nema kroz cijelu povijest? Zašto tako mora biti? Je li to imanentno ljudskom rodu? Zašto je zlo tako moćno? Bi li se odgovor mogao naći na početku ovog teksta ?

I kako se postaviti u svemu tome? Kako funkcionirati u ovom i ovakvom svijetu? Kako odgajati svoju djecu? Učiti ih da govore samo istinu, da budu nesebični, da budu dobri i krotki, da ljube bližnjega? Hoćemo li ih tako osuditi da budu na dnu hranidbenog lanca? Ili, ako ne to, što drugo – da budu na vrhu tog istog lanca? Da budu grabežljivci krupnog i oštrog zuba? 

Što izabrati? Za mnoge vjerojatno naivno, ali po mom viđenju, čak kad se na stvari gleda s običnog materijalnog, interesnog aspekta, a ignorira duhovna komponenta čovjekova i ono transcendentalno -  ono prvo možda ima šansu, jer često i neposredno vraća uloženo kroz poboljšanje međusobnih odnosa sa svim pozitivnim posljedicama – „dobro se dobrim vraća“. Ono drugo, na duže staze, nema dobru perspektivu, jer uvijek se, prije ili kasnije, nađe neki veći i oštriji zub.

Pogledajmo kako su o ovim i sličnim pitanjima razmišljali poneki vodeći mislioci, političari, vojskovođe i dr. iz bliže i dalje povijesti - Havel,  Cromwell,  Sokrat, Augustin, Dostojevski i dr.