Slavica Mandić: Pjesme PDF Ispis E-mail
Administrator   

   ...poeziju počinje pisati  već kao osnovnoškolka, prve pjesme objavljuje u listovima Glas mladih i Novi vidici, a na X. Susretima u Karlovcu, 1976. godine za „Pjesmu o djedu“ osvaja prvu nagradu.  Slijedi duga pauza, piše samo za „svoju dušu“, a onda na poticaj prijatelja čita svoje pjesme i dopušta da se u svoj svojoj raskoši i senzibilitetu u prvoj zbirci pjesama koja je pred objavljivanjem, pokaže istinska pjesnička duša...

 

 

SAVA

 

Drveni most

poljubac prvi ukrao.

 

Tanane snove

vjetar nasipom rasuo.


U šumi hrastovoj

moji su konji ostali.

 

Snjegovi rani

bećare kući poslali.

 

Pjesmu mobe

odavno  poljem ne čujem,

Jesenja studen

širokim šorom putuje.

 

Samo me Sava,

k'o brižna mati,

kroz život

strpljivo prati.

 

 

*   *   *

 

KONJI

 

Dok gleda kako joj bijelu

grivu vjetar

livadom mrsi,

do neba  se propinje,

i kasom zemlju trese.

 

Ona se

ko vila zanjiše,

zaljulja vrbike

i  kolo povede.

 

On vrat isprući,

nozdrve raširi,

pa joj mirise upije.

 

Galopom

žitišta gaze.

 

Repovima

zvijezde šibaju.

 

Crnicu  oru,

pa se u nju,

ko korjenje,

u ljubavnoj igri

ukapaju.

 

Vrisci konjski

rijekom plutaju.

 
 

*   *   *

 

BADNJA VEČER

 

Misli me  vode

u noć

kad  majka

peče božićni  kruh.

 

Na  siniju ga stavlja,

pa tužna

što oca nema,

Boga

za zdravlje moli,

i pićem žutim,

od prženog šećera,

spravljenim,

nama nazdravlja.

 

Nas četvoro,

jedno za drugim, „živjela“,

važno kažemo,

i u majku, ko u Božića gledamo.

 

Borovina i slama

u toploj sobi mirišu.

 

Dok vjerovanje moli,

grančicom jele,

svetom nas vodicom

škropi

i  blagoslovi.

 

Badnja večer je.

I moja se djeca,

malom Bogu vesele,

i da njih nije,

majci bih

noćas,

po blagoslov s grančice jele.

 

 

*       *       *

    

ČEKANJE

 

Kradem ti korake mislima.

 

Tvoj put svome okrećem.

 

U trenucima čekanja

upijam te u vene

 i tobom opijena

prolijevam vrijeme

 po trgovima.

 

Ime ti dozivam.

 

Plan opaki smišljam.

 

Kad te otmem od dana,

učahurit' ću se u tebe

i ostati u tvojoj nutrini

dok se u  leptira

ne pretvorim.

 

 

*     *        *

 

ISTINA

 

Bio si noćas

moja vjera...

 

Prospi

moje riječi

po

svojim pašnjacima.

 

Prodaj život

za dah vjetra,

i divlju dušu

za cjelov moj.

 

I pazi

da nam prasak svjetla,

zorom

snove

ne razbije.

 

 

*    *      *

 

 GODIŠNJICA

 

Samo živjeti,

ili čuvati nježnost

prvih godina?

 

Ne govori ništa.

Bol, jednom rođena

ne prolazi lako...

 

I danas

tražim mir

u mirisu ruža,

u brezi

pred kućom,

što se zove dom.

 

Misao na tebe,

ipak oči nasmiješi…

 

                                                                           

 

 

 

 

Slavica ( Butković) Mandić, rođena  16.04.1961.g. na lijevoj obali Save,u Gunji,najvećem selu Cvelferije, u županjskoj posavini. Osnovnu školu pohađa u Gunji, opću gimnaziju u Brčkom.

Godine 1980. radi školovanja dolazi u Zagreb, gdje završava Pravni fakultet, Studij socijalnog rada. Profesionalni dio života posvećuje starim, nemoćnim i invalidnim osobama.

Poeziju počinje pisati kao osnovnoškolka, u literarno-novinarskoj sekciji „Dragutin Tadijanović“, pod vodstvom prof. Josipa Krunića. Pjesme objavljuje u njihovom listu „Glas mladih“, zbirkama dječje poezije te u srednjoškolskom listu Novi vidici. Uspješno  sudjeluje na republičkim susretima članova literarnih, novinarskih, lutkarskih i dramsko-recitatorskih grupa. U Karlovcu, na X susretima, 1976.g. za „Pjesmu o djedu...“ osvaja prvu nagradu.  Bila je to filmska kamera, koju i danas ljubomorno čuva.  Članica je Udruge umjetnika „August Šenoa“. Zadnjih dvadesetak godina ne objavljuje pjesme. Piše isključivo za svoju dušu. Na poticaj članova Udruge “August Šenoa“ čita nekoliko pjesama i shvaća da ih treba podijeliti s drugima. Nakon uspješnog pohađanja „Minervine škole pisanja“ , priprema izdavanje svoju prve zbirke pjesama „Na rijeci“.

 

Slavica Butković Mandić: Iz zbirke pjesama  Na rijeci

 

Divlji  Konji

Oni su plemenita, prekrasna božja stvorenja, koja unatoč najsurovijim životnim uvjetima uspijevaju pronaći šačicu trave i lokvu vode, i preživjeti. Oni jesu divlji, ali slobodni. A koliko smo mi slobodni? I čega se sve odričemo za ono malo komfora? Nemojte ovo propustiti.

http://mojsvijet.hr/images/docs/Divlji_konji.pps

 

 


 

 

 


 
« Prethodna   Sljedeća »