Hrvatska nakon haaške presude generalima

...A mi, kako kažu naši vitezovi, kakvih, hvala Bogu još ima – glave na kup, skupimo svu nacionalnu pamet i snagu, i ponovo u Oluju, u obranu i spas svoje jedine nam domovine, njene časti i slobode. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bi u miru. Jer, pravda, ona istinska, ne  Pilatova, Orijeva i inih, je na našoj strani. Mi smo samo branili svoje, nismo otimali ničije... 

Šok, nevjerica, tuga, konsternacija, ogorčenost - to je Hrvatska  danas nakon izricanja presude našim ljudima u Hagu. I osjećaj izdaje  i prevare – zar opet?. Pa šta smo drugo mogli očekivati od te naše drage Europe, odnosno od njenih predstavnika? Koji su nam proteklih godina naše borbe za opstanak demonstrirali svoja pravila igre. Igre u kojima su mali narodi tek sitne figure koje se miču ili žrtvuju po njihovoj volji i nahođenju. Onako kako to njima odgovara. Načela, moral, čast, to nije za male, to je možda samo za njih. Sjetimo se samo naše ne tako davne prošlosti, onih beskrajnih i tužnih  kolona prema Alpama, koje su tražile spas od te iste Europe, tog našeg Zapada. Ali Lord je zapovijedio: Očistite palubu! I tisuće i tisuće su bile prepuštene boljševičkoj zvijeri bez suda i suđenja. I nikada nije bilo ni suđenja niti osude za taj monstruozni zločinački poduhvat. 

Pilat naših dana Alphons Ori, zapamtimo dobro to ime,  izreče presudu našim domoljubima, braniteljima: krivi za sudjelovanje u zločinačkom pthvatu. 25 i 18 godina po zapovjednoj odgovornosti. Treći, hvala Bogu, oslobođen. Autonomna presuda po sudačkom uvjerenju? Na temelju činjenica utvrđenih tijekom sudskog procesa? Ili možda, po nekim posebnim, nama malima, nedostupnim pravilima Osnivača Suda?  I što to znači kad iskusni odvjetnik priznaje kako je bio naivan, jer je vjerovao u snagu dokazanih činjenica? Da je zbog tog uvjerenja izgubio pravnu bitku. Presuda -  samo prepisana optužnica. Obrane kao da nije ni bilo.

Ne zanima časnog suca kontekst - činjenica da je na Hrvatsku državu, izvršena brutalna agresija od strane Srbije, Crne Gore i JNA, koje su zajedno s pobunjenim i naoružanim Srbima u Hrvatskoj (i BH) i svom onom paravojnom četničkom bratijom, činile jedinstveni ubojiti ratni stroj, koji je okupirao jednu trećinu hrvatskog   teritorija, kojega su proglasili  Srpskom krajinom, držali ga pod okupacijom pet godina i  kroz to vrijeme učinili zločine velikih razmjera – bombardiranja i razaranja hrvatskih sela i gradova od Vukovara do Dubrovnika, masovna ubojstva, mučenja, silovanja, utamničenja,  pljačke i palež svega nesrpskog, i progon stanovništva u cilju etničkog čišćenja.

Časni sudac ne vidi i ne priznaje te činjenice; ratna zbivanja ocjenjuje kao internacionalni sukob, a legitimnu hrvatsku oslobodilačku vojnoredarstvenu akciju Oluju, koja je doprinijela završetku rata i spasila bihaćku enklavu od sigurnog pogroma kakav se netom prije dogodio u Srebrenici, kao zločinački pothvat i agresiju na legalnu državnopravnu tvorevinu Srpsku krajinu, dajući joj time naknadno legitimitet kojega nikada nije imala. 

Ali, kao što je to redovito bivalo i kroz našu povijest, tako nam niti sada nisu samo drugi bili jedini krvci. I sami smo tomu dosta pridonijeli, ako ne i presudno. Bilo onime što smo činili, bilo onime što smo propustili učiniti. S pravom se na trgovima izvikuju teze o veleizdaji. Ili,  ako baš ne ćemo govoriti o izdaji, ne možemo tvrditi da je učinjeno sve što je trebalo. Ne mislim ovdje na odvjetnički tim, niti  samo na posljednju garnituru vlasti. Zatajili smo općenito,  kao narod, kao država.

Najveći dio svega onoga što je ostvareno veličanstvenom obranom, ubrzo smo uspjeli obezvrijediti. Nemoralna, nepravedna privatizacija i pretvorba, rasprodaja nacionalnih dobara, osiromašenje najširih slojeva društva uz galopirajuće zaduživanje i lihvarske kamate, podjele u društvu po svim šavovima, bujanje korupcije i kriminala, nefunkcioniranje pravne države i njenih institucija, kriza  vrijednosti, beznađe, defetizam, sve je to slika Hrvatske danas. I kao takva, razumljivo je zašto je postala izazovan i lak plijen svih mogućih grabežljivaca. Gdje nam je bilo i zašto nismo koristili iskustvo naše Dubrovačke republike. Koja je unatoč stalnom  neprijateljskom okruženju, samo snagom svoje pameti i mudrosti, stoljećima  uspjevala sačuvati svoju opstojnost i slobodu. Mi smo svoju već do sada opasno ugrozili.

Ali, nema koristi od zdvajanja i ljutnje i proklinjanja hude sudbine. Naučili smo mi kroz povijest  nositi svoj križ. Neka nam u ove velike dane Uskrsa uzorom  i utjehom bude Onaj, koji, iako bez grijeha, bi još sramnije osuđen i  mučen, i koji  ponese najteži od svih križeva za spas sviju, pa i svojih sudaca mučitelja. Posebno neka bude utjeha i nada našim junacima u haškim uzama, jer on je svemoguć i uvijek na strani pravednika.

A mi, kako kažu naši umni i hrabri vitezovi, kakvih, hvla Bogu još ima – glave na kup. Skupimo svu nacionalnu pamet i snagu, i ponovo u Oluju, u obranu i spas svoje jedine nam domovine, njene časti i slobode. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bismo u miru. Jer, pravda, ona istinska, ne  Pilatova, Orijeva i inih, je na našoj strani. Mi smo samo branili svoje, nismo otimali ničije.

A. B.

                                             *                    *                      *

  Vezane teme:  komisija Justitia et pax o Haškom sudu i suđenju

                        Sažetak presude generalima   

                        Dr. Ante Nazor: O stradalima u Domovinskom ratu - u brojevima             

Odvjetnica J. Sloković o presudi

Evo što je o presudi generalima izjavila Jadranka Sloković, jedna od naših najboljih odvjetnica, koja je imala najviše uspjeha na haškom tribunalu (I. Toma, V. List)

Sloković: Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati zapovjednu odgovornost.

Radi se o obliku odgovornosti koji je problematičan s načela pravičnosti, načela krivnje i presumpcije nevinosti. Taj oblik odgovornosti osporavaju i sami međunarodni suci - kaže odvjetnica Sloković.

Užasnuta sam time što se odgovornost generala Gotovine i Markača temelji na udruženom zločinačkom pothvatu, i to pravnom obliku koji napušta međunarodna pravna praksa, napuštaju ga nacionalna zakonodavstva, a nije predviđen u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu, nema ga u statutu Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju. Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati zapovjednu odgovornost, pa su pribjegli osudi na temelju teze o udruženom zločinačkom pothvatu – u dahu je izgovorila odvjetnica Jadranka Sloković koja navodi da presuda koju je donijelo prvostupanjsko vijeće govori da je Oluja, a time i država Hrvatska, nastala na temelju zločinačkog pothvata.

Sud je generale osudio na temelju takozvanog trećeg oblika udruženog zločinačkog pothvata. Prema njemu krivnja postoji gotovo uvijek jer se prilikom donošenja plana i njegova ostvarenja moraju predvidjeti sve moguće posljedice.

- Radi se o obliku odgovornosti koji je problematičan s načela pravičnosti, načela krivnje i presumpcije nevinosti. Taj oblik odgovornosti osporavaju i sami međunarodni suci - kaže odvjetnica i podvlači da je ovom presudom Haaški sud u potpunosti potkopao svoj kredibilitet jer je pokazao svoju nemoć.

- No, problem je što je Hrvatskoj i generalima napravljena silna šteta i jedina je utjeha što presuda nije pravomoćna - zaključila je J. Sloković.

                                    *                  *                     *

Kronologija sudskog  procesa generalima
Izvor: V. List, Z. Despot

Temelj za presudu protiv generala Gotovine i Markača kao sudionika navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata jest tzv. brijunski transkript, odnosno zapisnik sa sastanka predsjednika Tuđmana s političkim i vojnim vrhom neposredno prije Oluje, na Brijunima 31. srpnja 1995.

Kopija tog dokumenta dostavljena je haaškom Tužiteljstvu mimo zakonske procedure odmah nakon smjene vlasti 2000., znači nelegalno, a čuvao se na Pantovčaku. Tek je kasnije u Haagu uveden kao dokazni materijal u suđenju Miloševiću pa je Sanaderova vlada legalizirala njegovo korištenje. Sudionici tog sastanka suglasni su bili da je dokument krivotvoren.

U svibnju 2005. Državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu koju su Gotovinini odvjetnici podnijeli protiv nepoznatog počinitelja zbog krivotvorenja transkripata brijunskog sastanka.

Na Brijunima uz Tuđmana su bili ministar obrane Gojko Šušak, šef HIS-a Miroslav Tuđman, admiral Davorin Domazet Lošo, general Zvonimir Červenko, glavni logističar MORH-a Vladimir Zagorec te generali Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina. Ova Tuđmanova formulacija bila je temelj za optužnicu i navodni zločinački pothvat: "Istok (istočnu Slavoniju, op.a.) bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti, i jug i sjever. Riješiti na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti mora kapitulirati u nekoliko dana".

2001. godina

8. lipnja - Prvobitna zapečaćena optužnica protiv Ante Gotovine, odnosno zahtjev za njegovim uhićenjem poslan je tadašnjoj koalicijskoj vladi, koja je poslala sudu službenu pritužbu da zbog teških kvalifikacija ne može prihvatiti optužnicu koja je tada još bila čuvana u tajnosti. Gotovinu su haaški istražitelji htjeli ispitati još 1998. u statusu osumnjičenika, ali je tadašnja hrvatska vlast to odbila.

26. lipnja - Tijekom posjeta glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte Zagrebu objavljena je optužnica protiv Gotovine. Tužiteljica je tom prilikom optužila hrvatsku Vladu da nije reagirala na vrijeme i uhitila Gotovinu. Iz vlade su pak odgovarali da nisu ništa mogli učiniti da spriječe Gotovinin bijeg te su odbacivali odgovornost za to.

Uhidbeni nalog za Antu Gotovinu

23. srpnja

Zagrebački županijski sud izdao je uhidbeni nalog za Antu Gotovinu na temelju haaške optužnice. Vladina odluka da surađuje s Haaškim sudom rezultirala je pak krizom vladajuće koalicije, koja je opstala zahvaljujući podjeli HSLS-a.

2002. godina

Cijelu godinu traje natezanje s haaškim tužiteljstvom o lokaciji odbjeglog Gotovine. Tužiteljstvo uporno tvrdi da se on skriva u Hrvatskoj i u susjednoj BiH, pozivajući se na izvješća koja je prikupilo s raznih strana, dok hrvatska vlada to odbacuje tvrdeći kako je Gotovina pobjegao iz Hrvatske.

2003. godina

10. lipnja - U tjedniku Nacional objavljen je intervju s odbjeglim generalom Gotovinom, za kojega je njegov autor i tadašnji vlasnik tjednika Ivo Pukanić rekao samo da je razgovor obavljen u jednoj zemlji Europske unije. Gotovina je opovrgnuo odgovornost za zločine iz optužnice te rekao kako bi se predao sudu samo ako će ga ispitati u svojstvu osumnjičenika (tada je već dvije godine bio optuženik). Pukanić ni policiji nije želio otkriti mjesto sastanka s Gotovinom, a hrvatske su vlasti neuspješno pokušale dogovoriti njegovu dobrovoljnu predaju.

2004. godina

12. ožujka  - Čermak pred sudom izjavljuje da nije kriv po svim točkama optužnice, a on i Markač podnijeli su zahtjeve za privremeno puštanje na slobodu. Raspravno vijeće dvaput je odbilo njihov zahtjev, no Žalbeno vijeće dalo im je za pravo te odobrilo njihovo privremeno puštanje na slobodu 2. prosinca 2004.

23. studenoga - Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte je, podnoseći izvješće Vijeću sigurnosti UN-a, ponovila kako se Gotovina i dalje skriva u Hrvatskoj, navodeći kako je te godine viđen da ljetuje u Brelima. Nakon tog, hrvatska je Vlada pokrenula opsežnu akciju ispitivanja Gotovininih prijatelja i suradnika, no mjesto skrivanja nije doznala. Čak je i tadašnji premijer Ivo Sanader pozvao Gotovinu da se preda kako bi olakšao početak pristupnih pregovora Hrvatske s EU, s obzirom da je njegovo uhićenje bilo jedan od glavnih uvjeta za primanje u članstvo.

2005. godina

Siječanj - Odvjetnički tim Ante Gotovine izjavljuje kako se general želi predati ako bi mu se sudilo na hrvatskom sudu, a ne u Haagu, no taj je zahtjev haški sud odbio.

Veljača - U medijima se pojavila priča kako je Vlada poslala posrednika da pokuša dogovoriti Gotovininu predaju, no Vlada je to demantirala. Predsjednik Mesić i premijer Sanader zajednički zapovjedaju policiji i obavještajnim službama da pojačaju napore kako bi locirali, uhitili i izručili Gotovinu haškom sudu. Tužiteljica Carla del Ponte optužuje Hrvatsku da vodi dvostruku igru i zavlači cijeli slučaj.

"Identificirati, locirati, uhititi, transferirati"

Ožujak - Hrvatski državni vrh počeo izradu tzv. Akcijskog plana za uhićenje generala Gotovine i njegovo izručenje haškom sudu, kojeg je tadašnji predsjednik Sabora Vladimir Šeks na HTV-u opisao riječima “Identificirati, locirati, uhititi, transferirati”.

27. svibnja - slovenska televizija POP TV objavila je kako je general Gotovina uhićen u južnoj Italiji s lažnom putovnicom, no tu su vijest ubrzo opovrgnule i talijanske i hrvatske vlasti. Analitičari su to protumačili kao pokušaj zainteresiranih tajnih službi, uključujući i hrvatsku, da testira Gotovinini sustav obavješćivanja i reagiranja. Naime, prateći neke od generalovih bliskih prijatelja ili osoba za koje se sumnjalo da mu pomažu, tajne su se službe nadale da će doznati na koji način će oni krenuti provjeravati dojavu o uhićenju.

31. kolovoza - Hrvoje Petrač, koji je bio u bijegu od otmice sina generala Vladimira Zagorca, a povezivan je s financiranjem bijega Ante Gotovine, uhićen je u Grčkoj. Uhićen je svega dan prije sastanka ministara vanjskih poslova EU, koji su trebali raspravljati i o tome ispunjava li Hrvatska obaveze prema haškom sudu. Iz Vlade su uhićenje komentirali time da se sve točke Akcijskog plana za uhićenje Gotovine ispunjavaju, a predsjednik Mesić izjavio je kako je Petračevo uhićenje dokaz da hrvatske tajne službe ne mogu puno učiniti ako se bjegunac ne nalazi u Hrvatskoj, očito aludirajući na slučaj Gotovina. Hrvatske su vlasti u rujnu poslale istražitelje da Petrača ispitaju o tome gdje se skriva Gotovina.

3. listopada - U svom izvješću Europskoj uniji glavna je haška tužiteljica Carla del Ponte izjavila kako Hrvatska u potpunosti surađuje s haškim sudom u potrazi za odbjeglim generalom Gotovinom. Time je uklonjena najveća prepreka za početak pregovora o članstvu Hrvatske u EU.

Uhićen na Tenerifeu

7. prosinca - Nakon gotovo četiri i pol godine skrivanja, Gotovina je uhićen u hotelu Playa de las Americas na Tenerifeu, najvećem otoku Kanarskog arhipelaga. Vijest o njegovu uhićenju objavila je haška tužiteljica Carla del Ponte idućeg dana tijekom posjeta Beogradu. Gotovinino uhićenje u kratkom je roku postala glavna vijest dana ne samo hrvatskih nego i svjetskih medija. 10. prosinca prebačen je u Haag, odnosno pritvorsku jedinicu u Scheveningenu, a dva dana kasnije očitovao se o optužnici izjavljujući da nije kriv.

2007. godina

28. prosinca - Prekinuto je privremeno puštanje na slobodu Mladena Markača jer je prekršio uvjete puštanja na slobodu. U pritvor u Scheveningenu vratio se 30. prosinca 2007. Vraćen je u pritvor nakon što su mediji objavili kako je u prosincu te godine, u društvu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Kirina i HDZ-ovog saborskog zastupnika Josipa Đakića, bio u lovu na veprove na Bilogori, čime je prekršio pravila o kućnom pritvoru.

Počelo suđenje trojici generala

2008. godina

11. ožujka - počelo suđenje trojici generala. Tužiteljstvo ih tereti da su u vremenskom razdoblju oko i za vrijeme provođenja vojno-redarstvene operacije Oluja individualno ili sudjelovanjem u zločinačkom pothvatu, planirali, poticali, naređivali, izvršili ili pomagali i podržavali planiranje, pripremu i počinjenje više kaznenih djela, među kojima su progoni, deportacije, okrutno postupanje prema civilima, ubojstva, bezobzirno razaranje te pljačkanje javne i privatne imovine.

12. ožujka - Usvojena izmijenjena spojena optužnica po kojoj se trojici generala izriče presuda. Optužnica protiv Gotovine se od lipnja 2001. mijenjala, skraćivala, spajala s Čermakovom i Markačevom, a ovo je bila konačna verzija.

2009. godina

5. ožujka - optužba je završila s iznošenjem svojih dokaza. Obrana je iznošenjem svojih dokaza započela 28. svibnja 2009. a službeno je završila 27. siječnja 2010. Od 24. veljače do 22. travnja svjedočilo je još sedam svjedoka koje je pozvalo Raspravno vijeće.

2010. godina

2. i 3. lipnja - Tužiteljstvo je predočilo nove dokaze u ponovno otvorenom postupku izvođenja dokaza optužbe, nakon čega je obrana Ivana Čermaka pozvala dva svjedoka u ponovno otvorenom postupku izvođenja dokaza obrane.

30. kolovoza - 1. rujna - Objavljena odluka raspravnog vijeća u kojoj se odbija zahtjev tužiteljstva za izdavanjem subpoene Hrvatskoj za isporuku topničkih dnevnika. Predsjednik vijeća sudac Alphons Orie ocijenio je kako nema dokaza da topnički dnevnici koji bi dokazivali prekomjerno granatiranje Knina uopće postoje. Time je završeno dvogodišnje natezanje između tužiteljstva i Republike Hrvatske, koju su i prethodna glavna tužiteljica Carla del Ponte i sadašnji glavni tužitelj Serge Brammertz optuživali da skriva te dokumente koje tužiteljstvo smatra ključnima u dokazivanju svojih tvrdnji.

Održane su završne riječi na suđenju trojici generala. Tužiteljstvo je svoju završnu riječ temeljilo na dijelu optužnice o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog državnog i vojnog vrha na čelu s tadašnjim predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, a koji se pak temeljio na tzv. Brijunskom sastanku.

2011. godina

15. travnja - Tri godine nakon početka suđenja, Raspravno vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsea Orieja izriče presudu generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku po optužnici za zločine protiv čovječnosti i Kršenja zakona i običaja ratovanja.