Aristotel

Nikomahova etika (ili pohvala umjerenosti)

Budi umjeren u svemu. Ne prethjeruj ni u čemu. U dobru se ne uzvisi a u zlu ne ponizi. Ne budi ohol ali niti puzav... Odkud nam dopiru takvi savjeti koje smo upijali još kao mala djeca od svojih roditelja i učitelja? Možda i od i ovog velikog mudraca iz antičkog doba – Aristotela

                                             *             *                *

Svako umijeće i svako istraživanje, te slično djelovanje i pothvat, teže, čini se,  nekom dobru. Stoga je lijepo rečeno da je dobro ono čemu sve teži. (...)

Budući da postoje mnoga djelovanja,  umijeća i znanosti, mnoge su i svrhe: liječništvu je svrha zdravlje, brodogradnji plovilo, vojskovodstvu pobjeda, gospodarstvu bogatstvo. (...)

Krepost je stanje s izborom, zapravo srednost u odnosu prema nama, a određena načelom,  naime onim kojim bi je odredio razborit čovjek. Ona je srednost između poroka, onoga prema suvišku i onoga prema manjku; a i zbog toga što poroci ili ne postižu, ili premašuju potrebnu mjeru u čuvstvima i djelatnostima, dok krepost  i nalazi i izabire sredinu. Otuda, prema bivstvu te odredbi koja govori što je ona u biti, krepost je srednost, ali prema najboljem i pravednom, ona je krajnost.(...)

Na području straha i drskosti srednost je hrabrost; od onih koji pretjeruju, onaj tko je takav u neustrašivosti nema imena (mnoga su stanja bezimena); onaj pak tko pretjeruje u drskosti, taj je drzovit; onaj opet tko pretjeruje u strahu, dok mu nedostaje drskosti, taj je strašljiv; sto se tiče užitaka (...) srednost je umjerenost, suvišak razuzdanost. (...)

Što se tiče davanja i uzimanja novca, srednost je darežljivost, a suvišak i manjak - rasipnost i škrtost. U tima ljudi na oprečan način pretjeruju i manjkaju; rasipnik  pretjeruje u trošenju dok manjka u uzimanju, a škrtac pretjeruje u uzimanju i manjka u trošenju. (...)

Što se tiče časti i nečasti, srednost je velikodušnost, suvišak se naziva nekakvom nadutošću, a manjak je malodušnost. (...)

U svima je stvarima srednost hvalevrijedna, dok krajnosti nisu ni hvalevrijedne ni ispravne, nego prijekorne. (...)

Što se tiče ugodnosti, one u zabavi, srednji je onaj tko je dosjetljiv, a samo je raspoloženje dosjetljivost; suvišak je lakrdijaštvo i onaj tko ga posjeduje lakrdijaš; onaj komu toga manjka taj je nekakav prostak, a samo stanje je prostoća. Što se tiče preostale ugodnosti, one u životu uopće, onaj tko je ugodan onako kako treba taj  je prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj tko u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je puzav; koji pak radi svoje koristi, taj je laskavac; onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima neugodan taj je svadljiv i zlovoljan. (...)

Postoje tako tri raspoloženja, dva poroka (onaj prema suvišku i onaj prema manjku), a jedno kreposti, naime srednosti, koja su na neki načn sva međusobno suprotstavljena. Krajnosti su oprečne srednjem stanju i jedna prema drugoj, a srednje krajnostima; tako se hrabar čovjek čini drznikom prema strašljivcu, a strašljivac prema drzniku; isto tako i umjeren čovjek čini se razuzdanim prema bešćutnom, a bešćutan prema razuzdanom; darežljiv čovjek prema škrcu rasipnik, a prema rasipniku škrtac.

Otuda ljudi u krajnostima guraju srednjega čovjeka jedan drugomu, pa strašljivac naziva hrabra čovjeka drznikom, a drznik strašljivcem, i slično u ostalim slučajevima. No iako su sva to stanja tako međusobno oprečna, najveća je opreka između samih krajnosti, više negoli prema sredini; one su, naime, udaljenije jedna od druge nego od sredine, kao što je veliko od maloga i malo od velikoga negoli oboje od istoga.

Aristotel, Nikomahova etika, Zagreb, 1982,  preveo T. Ladan