U povodu obljetnice mučkog ubojstva domoljuba prenosimo dva odlična teksta vrsnih poznavalaca njegova lika i djela A. Mijatovića i M. Jajčinovića

Lažnjaci o Bruni Bušiću

Milan Jajčinović, Večernji list

... Bruno Bušić je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj. U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla...(Nakon prvoga teksta slijedi Intervju s A. Mijatovićem u povodu promocije knjige o Bruni Bušiću)

                                           *                   *                   *

Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: "Imao je pravo pokojni Bruno Bušić." I počne s citatom: "Da smo složni i čestiti..." Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo. Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: "To je to!"

Mit "Tako je govorio Bruno Bušić!" počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: „U Hrvatskoj nikad nije bilo gore". Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat: "Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?"

Grubišić je Hrvatsku ocrtao kao turobnu realizaciju navodne bušićevske antiutopije, a legendarnog hrvatskog revolucionara kao navjestitelja takvog sumornog hrvatskog stanja!? A kao godinu nepoznatog proročanstva daleku 1975.! Od tada taj su navod, kao autentičnoga Bušića, preuzeli mnogi braniteljski portali, Marko Perković Thompson stavio ga je na svoj CD, preuzeo Google, pod odrednicu o Bušiću uvrstila Wikipedia. Počelo ga se citirati po novinama i u svakodnevnom govoru.

Samo nekoliko mjeseci prije isti se navod mogao pročitati u Hrvatskom slovu. Bio je to tekst zagrebaečkoga književnika Ante Matića. Objavljen je prigodom smrti književnika Mile Maslaća. Matićevu literarnu fikciju Hrvatsko je slovo objavilo 4. svibnja 2007. U Matićevim „Beogradskim sjećanjima“ posvećenima „pokojnom suputniku i pjesniku Mili Maslaću“  navedene su i „rečenice Brune Bušića“. Ostalo mi je u sjećanju kad je jedne prilike...", napisao je Matić, navevši da ih je Bušić izgovorio 1975. u nekoj gostionici u Frankfurtu na Majni.

Očito je Grubišić to što je rekao u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko mjeseci prije pročitao u Hrvatskom slovu. U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, „Bušićevo upozorenje“ mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju. Unatoč upozorenjima da deseterački leksik s „krvavim „gaćama“, s „pticama grabljivicama“ i „krvavim carstvima“ nije bio svojstven Bušiću. Kao ni politički govor gdje se (tadašnje) bosanskohercegovačke Muslimane pogrdno naziva „Turcima“. Kako bi bilo moguće da ih Bušić, sljedbenik starčevićanske filozofije o hrvatstvu od katoličke i islamske sastavnice, zove pogrdnim – „Turci“!?

Kolega Milan Ivkošić i nekadašnji naš londonski dopisnik Željko Toth ne dijele mišljenje da je posrijedi autentičan Bušić. Naprotiv. Ivkošić, koji je Bušića znao i po pisanju i „po imotskoj liniji“, kaže da spomenuto nikada nije ni čuo ni pročitao, dodavši da mu navedeno nije znano ni iz  onoga što su o Bušiću znali i svjedočili i oni koji su ga poznavali i bolje od njega. Toth, koji ga je znao iz emigrantskih francuskih dana, osporio je i politički i jezični izričaj kao Bušićev. Jezično mu je navod „sasvim nebušićevski“, „jer on tako nije govorio“, a politički pogotovo, „jer to nije Bušićeva politička filozofija“.

Toth tvrdi da u emigraciji nikome ni u primisli nije bila bilo kakva mogućnost rata „s Turcima“ To nije imanentno emigraciji, koja je u nacionalnom pogledu mahom bila starčevićanska. Ako se uvijek i nije zastupao spomenuti integralistički princip, nikada se pak nije palo ispod razine da su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici.

I dr. Andelko Mijatović, koji je nekoć s Bušićem radio u Institutu za historiju radničkog pokreta, a slovi za najboljeg poznavatelja njegova djela, spori naziv „Turci“ kao Bušićev. U knjizi Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.- ­1978.) piše da je izraz Turci „upotrebljavao samo kad je govorio o osmanlijskim vremenima ili o suvremenoj Turskoj, a o bosanskohercegovačkim Muslimanima, držeći da su velikim dijelom potomci poislamljenih Hrvata...“, da je „govorio i pisao u svojim tekstovima s velikim poštovanjem“.

Ivkošić i Toth uvjereni su da spominjani navod ne odgovara ni Bušićevu psihološkom profilu. Slažu se da je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj. U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla. Doista, kakvog bi smisla imalo maštati o slobodnoj Hrvatskoj, boriti se za nju, založiti i izgubiti život za nju, ako bi bila domovina kradljivaca, lopova, švercera i zelenaša!?

Dr. Mijatović pak piše: „Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu „poruku“ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza „Turci“, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bugićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. (...) I da toga pak apokrifnoga navoda nema nigdje u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim „u sjećanju“ Ante Matića!

                                        *                       *                         *

Razgovor s povjesničarom dr. Anđelkom Mijatovićom  u povodu izlaska knjige

Bruno Bušić - Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.)

Željko Ivanjek, Jutarnji list

Knjiga povjesničara Anđelka Mijatovića Bruno Bušić - Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.) što je ovih dana objavljuje Školska knjiga iz Zagreba, istražuje publicističko, književno i javno djelovanje Brune Bušića. Kao đak imotske gimnazije Bušić je 1955. dobio književnu nagradu tadašnjeg Poleta, od žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. U roku je 1964. diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu, a za diplomsku radnju odabrao je prilično netipičnu temu, "Moral i socijalizam". Kratko je radio u "Geoistraživanju", a potom ga je dr. Franjo Tuđman 23. lipnja 1965. primio u Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. No, već 9. kolovoza iste godine Bušić je uhapšen i pritvoren. Predmet optužbe bila je neprijateljska djelatnost - bilo čitanje emigrantske štampe, bilo dijeljenje letaka protudržavnog sadržaja. Autor je Bušića dobro poznavao, baš kao i urednika svoje knjige Dražena Budišu.

Kada ste upoznali Brunu Bušića?

- 1961. došao sam u Zagreb i negdje u jesen te godine upoznao Brunu Bušića. Naše prijateljstvo bilo je intenzivno sve do moga uhićenja, 22. svibnja 1964.

U zatvoru ste taj put završili zbog letaka i vašeg gimnazijskog kolege koji je bio Udbin suradnik "Javor" (I. Majić)...

- To je bio jedan interesantan mladić, vrlo živ, vrlo intrigantan, vrlo elokventan, sklon šalama, istodobno i vrlo provokativan, u političkom smislu.

Za život Brune Bušića bio je presudan jedan drugi agent Udbe, pod imenom "Voda" i "Ante" (F. Peškura). On je sa srednjoškolcima iz Imotskog i Širokog Brijega - tada Lištice - stvarao Tajnu organizaciju hrvatske inteligencije (Tiho) zbog koje su ti tinejdžeri došli do zatvora. Kad ste ga otkrili?

- Do otkrića je došlo 1991. kad se došlo do dosjea organizacije “Tiho”, što se nalazi u arhivu Okružnog suda Split.

Do tada se vjerovalo da je po Bušića kobna školska anketa iz 56. proizvod prosvjetnih, a ne policijskih vlasti?

- Ne samo to, nego Bušić i oni koji su s njim saslušavani 56., odnosno 57., u vezi s onim "Antom" iz Splita, nisu ga spominjali. Niti Udba njega ne spominje, da bi ga zaštitila. Sve je to bila jedna igra koja se plela oko tih mladića od 16-17 godina.

Iskoristio je domoljublje tih dječaka da ih pretvori u državne neprijatelje?

- To se može slobodno reći. Udba je imala zadatak, odnosno plan te mladiće saslušati i nastojati zavrbovati ih. Žalosno je kad se vidi da gimnazijalac iz prvog razreda gimnazije špijunira profesore, svoje kolege.

Možemo li reći da je od "Vode" do pariškog suradnika Udbe "Marka" (N. Baričević) - Bušić bio pod stalnim, neposrednim okom tajne službe?

- Da. Ni na kraj pameti Bušić nije sumnjao u “Marka”.

Dio onoga što je Bušić ispisao kao odgovore na Udbinu anketu 1956. postalo je javnim traženjima 1971. Imao je proročku darovitost, samo ne znam otkud mu neustrašivost da sve to napiše kao đak?

- Zato su ga i tražili, zato je Hrvatski tjednik 1971. u vrlo kratkom vremenu postigao nakladu od 130.000 primjeraka. Upravo Bušićevi tekstovi tome su pridonijeli. 

Većina svjedoka, ali i policijskih izvora, spominje Bušićevu govornu manu? Kako ste je vi doživjeli?

- Ovisilo je to svakako i o onome tko njega sluša. Ako je on bio raspoložen, vrlo je razgovjetno mogao govoriti. Ako je bio nervozan, onda je teže, bezvoljno izgovarao.

Za studentskog štrajka 1971. provodio je većinu vremena u Studentskom centru?

- Tamo je bio da bi izvještavao za Hrvatski tjednik, ali oni su njega slušali, bio im je uzor. On je svakako osmišljavao njihove odluke, u to uopće ne treba sumnjati. Zato su oni (vlast) vidjeli u njemu takvoga neprijatelja, on je bio prvi uhićen 12. prosinca 1971.

Još prije 1971. postavio je mnoga goruća pitanja u Hrvatskom književnom listu (1968-9)?

- I vani je on pisao o istim temama, samo ih je proširivao i nadopunjavao.

Je li Bušić podcijenjen kao književnik? Nije bio primljen u Društvo književnika.

- On je nepoznat (pisac) zapravo. On nije stvorio puno onoga što bismo nazvali književnim. Ali, svakako je on tu desetak pripovijetki stvorio, koje su vrlo uspješne, obiluju bogatstvom izraza i jasne su po svojim mislima.

U drugoj, svojoj posljednjoj emigraciji, u koju odlazi poslije robije u Staroj Gradiški, koncem 1975. Bušić je bio vrlo kritičan prema političkoj i duhovnoj situaciji među iseljenicima?

- Razumljivo da se onaj tko se osjeti prozvanim, da se i ljuti. Ali, onda su tu bili i drugi, takozvani Proljećari, među kojima je očito bilo i onih koji su bili nerazumni, nerazboriti, sve do onih koji su bili provokatori, a predstavljali su se kao Proljećari. To ne znači da je Bušić bio u pravu sa svime što je pisao. Bušić je zagovarao radikalnije, revolucionarnije djelovanje. On je tu vidio izlaz.

Pisao je da je bolje da deset ljudi demonstrira negdje nego nitko. Ali, ne znam je li on zagovarao otmicu aviona TWA 10. rujna 1976. Zvonko Bušić sretao se s Brunom prije otmice...

- Otmica zrakoplova nije zamisao Brune Bušića, nego Zvonka Bušića. Ali, on je za nju saznao, i on je očito autor onih proglasa koje su oni pripremali, i preveli na strane jezike, i koji su bacani iz zrakoplova po Americi i Europi. Čak mislim da Bruno konkretno nije znao u koju je (to) svrhu.

Potom je došlo do sukoba Kušan - Bušić, dakle glavnog urednika i važnog suradnika Nove Hrvatske. Šta znači to da Boris Maruna ulazi u odbor za pomoć petoro uhićenih otmičara, a Bušić se tome protivi?

- On o Maruni ima tada pozitivno mišljenje, ali mu zamjera što se solidarizirao s Jakšom Kušanom, i to prije svega oko ove, tzv. Bugojanske skupine.

Je li Bušić naivan ili pak krajnje pragmatičan, kad hvali jednu takvu akciju? Vi smatrate da je Udba provela tu akciju, a potvrdu nalazite u izjavi Vilima Cecelje?

- Između odlučnosti, radikalizma i naivnosti često nema velike razlike.

Uvjereni ste da je ubojstvo Bušića u Parizu, 16. 10. 1978. organizirala i izvršila jugoslavenska tajna policija, Udba?

- Nemam nikakve sumnje, nikakve rezerve prema tomu, to se vidi iz svih Udbinih izvještaja.

Ne bi li i oni mogli biti "frizirani"?

- Udbini izvještaji uvijek su, to su te njihove raščlambe koje na neki način moraju biti točne. Drugo je izvještaji suradnika.

Je li onda okidač ubojstva "zloglasni" švedski dokumentarac, snimljen 1977., a emitiran 2. 2. 1978?

- Da. To je bilo vrlo naivno i neoprezno, kako od Bušića, tako i od snimatelja Majstrovića. Očito je Bušić organizator toga u dogovoru s Franjom Tuđmanom. U početku se nije ni moglo naći ljudi koji bi dali intervju. Nego je pristao Franjo Tuđman, pa kardinal Kuharić, pa onda su drugi pristali (Šegedin, Gotovac, Čičak).

Otkrili ste Bušićevu parišku djevojku Nathalie Adnet?

- Ja sam u zadnji trenutak došao u kontakt s tom djevojkom, Nathalie Adnet, studenticom književnosti i francuskog jezika, slučajno smo je pronašli. Zamolio sam jednog prijatelja u Parizu da je pronađe, a on ju je pronašao u Gvineji, preko e-maila. Ono što je nevjerojatno je to da su cure Bušića voljele.

- Nije imao nikakvog kompleksa, pa im je slobodno pristupao.

Bio je duhovit, kad je Julienne Bušić poslao u zatvor kartu s natpisom "za novu miss svijeta"?

- Evo jedan primjer. Našli smo se u mojoj sobi u Studentskom domu u Odranskoj, a u susjednoj je bio jedan njegov prijatelj. Ne znam kako je saznao da je ovaj prijatelj tamo ima meda. I onda se tobože uhvatio za trbuh, da ga boli. Pa šta bi? A on veli: Meda, meda. Prsnuli smo od smijeha, pa je ovaj skužio o čemu se radi.

Mijatovićeva karijera

Povjesničar doktor Anđelko Mijatović (r. 1939. u Tihaljini, BiH) bio je proganjan kao ‘narodni neprijatelj’ u bivšem režimu. Bio je žrtva Udbinih uhođenja, namještaljki i zatvora. Od 1990.-1999. radio je kao savjetnik za kulturu prvog predsjednika RH Franje Tuđmana. Među njegovim brojnih povijesnim i književno-povijesnim djelima ističu se: Obrana Sigeta (1987), Ban Jelačić (1990), Zrinsko-frankopanska urota (1992), Iz riznice hrvatske povijesti i kulture (1996) i mnoge druge. Živi i radi u Zagrebu.

Ako želite saznati više o Bruni Bušiću posjetite:  http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html