S godišnjeg odmora

Nisam baš poslušao savjete mudrog patera Ivančića kako provoditi odmor. On kaže:kad radiš – radi,  kad si na odmoru odmaraj se, nemoj miješati jedno s drugim. Odmor je potreban i za dušu i za tijelo; da se malo središ, da se sastaneš sam sa sobom, naravno i s onima do kojih ti je stalo. Kako bi nastavio dalje smjerom kojeg si provjerio.

Pokušavam nešto u tom smislu, ali mi baš ne ide; moje se misli i dalje vrte uglavnom u istim zatvorenim krugovima, a ista pitanja ostaju bez pravih odgovorima. Prvo, zašto ovo uopće pišem, i koga bi to uopće moglo zanimati? Čemu trošiti vrijeme i energiju? Zar nije pametnije ono „Pusti mozak na pašu i prepusti se stihiji“. Jelu, piću, moru, suncu, leškarenju, opuštanju, spavanju, zaboravu...? Mojima iz okoline to savim dobro paše, dok meni, ne znam zašto, nekako ne ide, nemam mira, i evo me opet s prijenosnim računalom. Je li to možda zbog pretjerane  navezanosti na svakodnevne obveze tijekom godine? Izgleda da i za odmaranje treba  vježba i navika.

I, čemu sve ovo? To premišljanje, pokušaji traženja odgovora na pitanja na koja nema odgovora, ili ih ima koliko nas ima. O stvarnosti koja nas okružuje, o društvenim prilikama koje nas zbunjuju, straše i čine zabrinutim, o prijateljima za koje se pitamo jesu li to ili nisu, o vrijednostima s kojima smu gurnuti u ovu „nebesku lađu“, bez kojih bi nam, čini se, bilo puno lakše funkcionirati, o smislu života i o tome ima li ga smisla tražiti ili ne....itd., itd. Je li to postalo potreba, podijeliti sve to s  vama, koji u istom vremenu i u istom prostoru,  možda samo s druge strane zida, živite istim životom i s istim pitanjima, brigama i problemima? I jeli to način da ovaj naš svijet u kojem postajemo sve otuđeniji i ravnodušniji jedni prema drugima, ali jedini svijet kojega imamo, i vrijeme koje nam je dano, učinimo barem malo boljim i ljepšim?

I ovoga sam se ljeta  uz pat. Ivančića i  Bonaventuru Dudu „družio“ malo s velikim Augustinom i čini mi se da ne bi bilo pošteno to zadržati samo za sebe. Meni je bilo „kao melem na ranu“a  možda bi se i vama dopalo, što možete provjeriti u najnovijim prilozima na Stranicama.

Društvo mi je također pravila Kamena knjiga Ante Matića, koji je obilazio opustjele prostore Hercegovine i Bosne, pa i šire,  istražujući zapuštene i zaboravljene nekropole, pokušavajući dešifrirati u tvrdim kamenim blokovima – stećcima, uklesane  figure i poruke koje su još i danas nakon tolikih vjekova aktualne i koje nas poučavaju da je život poput rijeke koja teče, da smo tu na ovom svijetu samo prolaznici, da se u biti ništa ne mijenja.

Nadam se  da će vam se dopasti  zaviriti malo u legendarni svijet Rodijaka Ćipe književnika Petra Miloša, svijet koji je još jučer bio stvarnost, a danas, za mlađe naraštaje koji ga nisu upoznali, samo legenda poput  onih o krunidbi  prvog  hrvatskog  kralja Tomislava, o dolasku Hrvata na more, o hajducima Mijatu Tomiću, Andriji Šimiću  i njihovim junaštvima, o vilama, vilenjacima... 

I još nešto: nakon tri godine prisutnosti Mog svijeta u cyber prostoru, vrijeme je za malo preispitivanje: što je bilo dobro, što nije, što treba mijenjati, što popravljati, kako dalje.Nadam se da će se uskoro realizirati već davno najavljena mogućnost interaktivne komunikacije (Forum). U svakom slučaju, vaša podrška, vaše povratne informacije, iako ne osobite brojne, ali zato vrlo pozitivne, učvršćuju nas u odlučnom stajalištu: idemo dalje. Bili bismo vam zahvalni ako nam se javite sa svojim tekstovima, svojim  prijedlozima  tema i sadržaja i posebno prijedlozima dizajna.

Ur.