Slučajno ili programirano

Duško Miličić, sveučilišni profesor u mirovini, Vjesnik

(...)Umjesto nedjeljne obiteljske šetnje po prirodi, po­trošačko društvo otvorilo je pros­trana prizemna zdanja u kojima je sunce neonsko svjetlo i ljude želj­ne blještavila navuklo na prome­nadu unutar sebe(...)

Otkad je svijet postao globalno selo sve smo više putnici na istom brodu. Pravac mu je nepoznat kao „Ukletom Holan­dezu“ nekad. Ali sada je riječ o puno većem brodu s milijardama putnika. Da se brod ljulja, nije ne­obično; da se nasuče, još ima na­de, ali kad ga se netko sprema po­topiti, a za sebe gradi Noinu arku, neminovno inducira razmišljanje radi li to za svaki slučaj ili s nam­jerom.

Uhvatim sama sebe u takvom trabunjanju pa to tjeram kao muhe ispred očiju, dok te muhe nisu već jata. Znaci su prepoznatijivi, jer teško je zamisliti da se baš sve događa slučajno zato šzo su u stvaranju kaosa vidljiva i neka pravila. Nisam po prirodi, odgoju niti naobrazbi sklon teorijama zavjere bilo koga nad bilo kime i maksimalno sam kritičan prema takvim razmišljanjima, što psihija­tri još smatraju znacima normal­nosti. Ostat ću takav, ali zdravog vida i razuma sagledavam ono što i mnogi drugi - da svijet nekamo klizi, dosta brzo.

Da je ljudski rod doživio ogro­man iskorak u primjeni znanosti, to je činjenica. Učili su nas u školi da će, kada se to ostvari, ljudski rad biti skraćen, kako bi se ljudi mogli posvetiti svojem duhovnom i tjelesnom uzdizanju, odgoju dje­ce, kretanju po prirodi, dakle - da će moći uživati život. Međutim, dogodilo se obratno. Na račun na­prednije tehnologije mnogi su ra­dnici postali višak, njihova egzis­tencija bez zaposlenja postala je neizdrživa, dok je rad zaposlenih postao cjelodnevan, odnosno pro­duljen. Od obiteljskoga života ostalo je sve manje. Takav život kra­de oba roditelja, pa je i odgoj nji­hove djece prepušten ulici s ključem oko vrata. Umjesto nedjeljne obiteljske šetnje po prirodi, po­trošačko društvo otvorilo je pros­trana prizemna zdanja u kojima je sunce neonsko svjetlo i ljude želj­ne blještavila navuklo na prome­nadu unutar sebe.

Umjesto da djeca vide gljivu, šumsko cvijeće, da razlikuju buk­vu od hrasta, da nađu puža, da znadu kako prepoznati krtičnjake i konačno da udišu svježi zrak, ne, oni gledaju masu sličnih izloga koji ih zanimaju samo kad vide koju igračku. I na kraju, jer mama nije kuhala, pojedu hamburger ili pizzu i popiju coca-colu. I onda se čudimo koliko ima nezdravo de­bele djece.

Ali, da se vratimo na meritum stvari. Ljudsko društvo se po bo­gatstvu raslojilo u takvom opsegu kakav je bio nezamisliv i u mašti. I sve se to odigralo u nekoliko de­setljeća. I sad, naravno, sirotinja vrišti iz puno više razloga nego iz perioda ranijih neimaština. Naj­prije, kad se nitko bogatstvom ne razbacuje i ne bahati, izaziva manju zavist. Drugo, kad živi, ali daje i drugima da žive, čak je ci­jenjen. I treće, blještavilo ponude ljudima željnih svega, a bez ikak­vih mogućnosti da bilo što od po­nuđenog dohvate, tjera ih u otvo­rene ralje banaka, lihvara i inih. Tada su za trenutak sreće poko­pani zauvijek.

A nije da se ne zna kako će to tako ispasti. Sirotinja ne može odoljeti mamcima, ali oni koji pe­caju dobro znadu da će i ono malo imovine koju ta sirotinja kao posljednje ima pripasti njima.

E, kad se dogodio pad vrijedno­sti nekretnina, zavrtjelo se kormi­lo broda koji se počeo vrtjeti u krug. I tko je opet nadrljao? Siro­tinja, jer države su spašavajući sebe dale novac bankama, a siroti­nja se preselila u šatore. A banke, koje su zbog pretjerane pohlepe do svega i dovele, nisu spustile goleme plaće svojim menadžeri­ma, nagrade ili otpremnine.

No na tom velikom brodu nisu baš svi, primjerice, nije Kina, a ni­ti Indija. Ostale je ipak zahvatio tsunami. Da paradoks bude sas­vim zbunjujući za sve one koji i dalje vjeruju u komunizam, u Kini je na vlasti komunistička partija, dok je u praksi uveden čisti kapi­talizam, jednak onom zapadnom, sa samo jednom iznimkom: u Kini su radnici plaćeni desetak puta slabije od onih u trulom kapitaliz­mu, za isti ili čak veći rad. Pa o čmu mi onda govorimo? Tko na­ma dan danas tumači drugačije? Kod nas se rađa tipična „Moloda­ja gvardija“ A. Fadjejeva koja se kune u socijaldemokraciju, a pot­ka joj je crvenija od crvene. No pasaran, rekla bi Dolores Ibarruri baš zato što je bila najodanija socijalističkoj revoluciji.

Ljudi jesu nezadovoljni, ali svi­me o čemu ih pitate i ne vjeruju u puno toga. Ali nisu tupi. Ne daju da ih zmija ugrize dvaput iz iste rupe. Ljudi hoće da kapitalizam bude humaniji, da im se dade po­sla, ali i zarade, a ne žele ponovno kolhoze – „malo morgen“. Zabora­vite to.

Je li sve što se događa slučajno ili time ipak netko dirigira? Ho­meini je jednom rekao svojim pasdaranima (čuvarima revoluci­je): „Nemojte vi koji rušite misliti da znadete i graditi“. Tako je i eventualnim dirigentima kaosa. Teško ćete uživati u svojoj arki ako sprovedete svoj naum kako vladati svijetom. Možete vi utjeca­ti na rušenje nacionalnih osjećaja, vjere, zakona, ako imate novca i moći, ali taj potres obvezno uzro­kuje tsunami koji vam Arku može potopiti, zajedno s blagom na njoj.

Danas je vidljiv utjecaj na obra­zovanje, na obitelj, na ponašanje mladeži, na razvrat kao skretanje pozornosti s bitnog na zabavno, na uzbunjivanje ljudi, praveći ih nezadovoljnima životom, makar objektivno imaju više blagodati nego u stara vremena... Ako ne ide milom, može se primijeniti i sila, ali ona se ne zaboravlja.

Nećete uspjeti odgojiti vrt u ko­jem ćete vi biti vrtlari, a većina koja za nekoliko jagoda obrađuje sve što raste (za vas, naravno)  šuti i radi. Zaboravljate snagu ljud­ske prirode koju možete zavesti, utamničiti, učiniti robljem, ali ko­ja je uvijek do sada eksplodirala i oslobodila se. Ne činite to za svo­je dobro, ako činite. Ako je sve slučajno, onda mi to moramo do­kinuti silinom moralne snage koje još ima. Kad nastupi kritična ma­sa. Još nije. Još je sve amorfno.

Slučajnost zbivanja može biti domino, ali prve ste pločice, gos­podo, vi srušili. Ne vjerujem da ste ih srušili namjerno, jer to bi bilo i protiv samih sebe. Kako ste ih postavili, one su se morale uru­šiti. A zašto ste ih tako postavili? Zato što vam nije nikad dosta bo­gaćenja, a to, kao što vidite, košta (i vas).

Vrijeme je da zaključimo. Kad se uništi autoritete, crkve, čovje­kovu čast, ćudoređe, duh, dosto­janstvo, herojstvo, istinu, jezik, kulturu, ljepotu, ljubav, mir, na­cionalizam, suverenitet, običaje, sveučilište, tradiciju, poštenje..., onda se pravi društvo po svojem receptu kao pitu od jabuka. A pita je mekana, podatna, slatka, ali ne sebi, nego“nama“.

Ima li taj recept smisla? Možda nekomu ima, ako nije u njemu sa­držano samouništenje. A jest, obvezno i uvijek, nepogrešivo.

Sve navedeno, bez pretjeri­vanja, brže ili sporije kvari se, a to se naziva „promjenom“. Ljudi hodaju ulicom neveseli, ali ne samo u nas. Ništa više nije sveto. Nisam ja ostario pa pobenavio, vidim do­bro oko sebe, a vidim to bolje jer sam starenjem stekao iskustvo. A kako smo živjeli u više režima i budući da sam vidio mnoge meta­morfoze nekih ljudi koji bi i fes nosili kad bi se Osmanlije vratile, to posve kritički držim da ne gri­ješim mnogo.

Profit nas truje bjesomučnim vađenjem i korištenjem (fosilnim gorivima), ne hodamo, vozimo se, da bi onda neki od nas hodali po nasipima satima ill trošili snagu u teretanama, pa se onda dobro najeli i napili... Djeca nam bulje u elektroničke ekrane satima, bilo na kompjutoru, televizoru ili mo­bitelu. U ušima im bijele ili crne bombice sa žicama s obje strane lica, slušaju glazbu i ne čuju ništa oko sebe. Čekam samo prvu antenu s malim tanjurićem na glavi. Da mogu pratiti i satelit.

Kada sam boravio u Švedskoj na postdoktorskom studiju, slu­šao sam kako nezaposlene burza rada šalje na adekvatna radna mjesta. No ako kandidat prigovori da mu (doslovno) smeta što je prozor zdesna, a ne slijeva (kako je zdravije da svjetlo pada), on može odbiti ponuđeni posao i dalje dobiva apanažu s burze. Nis­mo daleko da i naši ne kopiraju taj model i nastave sjediti pred kafićima. Samo što je Švedska bogata. To neki nazivaju socijalnom pravednošću. Oni isti koji (ako) kroje svijet po svojemu programu. Mladež neka uživa, neka se odmara, svi koji mogu neka odu u mirovinu, pa naravno da će se svaka država financijski iscrpsti.

Svatko tko voli svoju zemlju i svoju naciju natražnjak je, zaostao ognjištar. Moderno je i napredno sve liberalizirati, kritizirati  Katoličku crkvu (ne druge), biti u nekoj nevladinoj (protuvladinoj udruzi, širiti pesimizam i desperaterstvo u medijima, natjecati se kako oslabiti brakove kao dekadentnu pojavu, odgajati mladež putem slobodnoga, života. Gotovo da vam ne kažu da niste Europejac ako niste ništa od nabrojenog.