O kultu brzine

 Iva Ljubičić

(...)Brzina, žurba i hitnja uvukle su se u svaku poru našeg života. Otkucaji kazaljki na satu pritišću nas više nego ikada. Od trenutka kada ujutro otvorimo oči, sat vodi igru. To traje cijeli dan, dok trčimo sa sastanka na sastanak i nastojimo sustići rokove. Svaki trenutak utkan je u raspored i kamo god pogledamo – na noćni ormarić, na zid uredske kantine, u kut zaslona na računalu ili na zglavak ruke – sat otkucava, bilježi naš napredak, opominje da ne zaostajemo(...)

Ne tako davno, Klaus Schwab, utemeljitelj i predsjedavatelj Svjetskog gospodarskog foruma, bez uljepšavanja ukratko je opisao današnju potrebu za brzinom: „Iz svijeta u kojem veći jedu manje, prelazimo u svijet u kojem brzi jedu spore.“ To upozorenje može se primijeniti na mnogo šire područje od trgovine. U ovo užurbano doba, kada smo svi zauzeti i u strci, u svemu što radimo utrkujemo se s vremenom. Psiholozi govore o razvoju unutarnje psihologije brzine, uštede vremena i maksimalnog povećanja učinkovitosti koja svakim danom postaje sve jača.

Brzina, žurba i hitnja uvukle su se u svaku poru našeg života. Otkucaji kazaljki na satu pritišću nas više nego ikada. Od trenutka kada ujutro otvorimo oči, sat vodi igru. To traje cijeli dan, dok trčimo sa sastanka na sastanak i nastojimo sustići rokove. Svaki trenutak utkan je u raspored i kamo god pogledamo – na noćni ormarić, na zid uredske kantine, u kut zaslona na računalu ili na zglavak ruke – sat otkucava, bilježi naš napredak, opominje da ne zaostajemo.

Godine 200. pr. n. e. rimski dramatičar Plaut ovako se požalio:

            Dabogda skršili ga bozi, tog tko ure izmisli,

            Koji k tome prvi ovaj sat sunčani postavi,

            koji meni ubogome raskomada dan!

Od  nas se očekuje - da razmišljamo brže,  da čitamo brže, pišemo brže, jedemo brže, krećemo se brže. Biti brži od drugih, barem korak ispred,  postalo je imperativ, koji nas navodi na nemilosrdnu utrku u kojoj nema solidarnosti, nema milosti, nema prijateljstva, pa ni ljudskosti. Cijene se oni s „instant“ odgovorima – „brzorazmišljajući“, ili oni koji uspijevaju raditi više stvari istodobno – jer to se čini tako spretno, učinkovito, tako moderno. Pa ipak, to često znači raditi više stvari ali ne tako dobro.

Još godine 1880. Nietsche je uočio da je sve prisutnija kultura “... žurbe, nedolične i oznojene hitnje koja želi ­'da se sve obavi' odjednom“. Kako je do toga došlo? Kada smo se priklonili tom kultu brzine? Promjene su stigle s industrijskom revolucijom. Kao da je svijet  tada ubacio u petu brzinu, a planiranje vremena postalo  načinom života. Prije ere strojeva, nitko se nije mogao kretati brže od konja u galopu ili broda pod punim jedrima. Snaga motora  sve je promijenila. Odjednom su, samo na dodir prekidača, ljudi, informacije i roba mogli prijeći velike udaljenosti brže nego ikada prije.Tvornica je mogla izbaciti više proizvoda u jednom danu nego što je obrtnik mogao izraditi tijekom cijelog života.

Tada je nastala i poznata uzrečica: Vrijeme je novac. Prvi ju je izgovorio Benjamin Franklin 1748.godine, u zoru industrijske ere, i time  blagoslovio brak između profita i žurbe. Industrijski kapitalizam hranio se brzinom i nagrađivao kao nikad prije. Tvrtka koja je najbrže proizvodila i transportirala svoje proizvode mogla je suparnicima konkurirati nižom cijenom. Što se brže kapital pretvorio u profit, to se brže mogao ponovno uložiti i ostvariti još veću dobit. Budućnost je postala ispunjena nezamislivim uzbuđenjima i prosperitetom.

Pojavom strojeva ljudi su se ponadali i oslobođenju od svakodnevnog mukotrpnog rada. Znali su da će trebati odraditi pokoju smjenu u uredu ili tvornici, nadzirati monitore, čačkati po brojčanicima, i potpisivati fakture, ali ostatak dana provodit će se u druženju i zabavi. I sam Benjamin Franklin imao je viziju svijeta posvećenog odmoru i opuštanju. Nadahnut tehnološkim napretkom s kraja osamnaestog stoljeća, predvidio je da čovjek uskoro neće raditi više od četiri sata tjedno. Sličnih nagađanja bilo je i kasnije. Očarani obećanjima tehnologije, George Bernard Shaw predvidio je da će se do kraja 2000. raditi dva sata dnevno, a Richard Nixon pripremao je Amerikance na četverodnevni radni tjedan.

Koliko su pogriješili u svojim nagađanjima! Za većinu ljudi danas vjerojatnije je da rade četrnaest sati dnevno, nego četrnaest sati tjedno. Rad proždire najveći dio našeg dana. Sve drugo u životu - obitelj, prijatelji, odmor, hobiji – prisiljeno je prilagoditi se svemoćnom radnom rasporedu.

Svijet je danas u pogonu dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Svako vrijeme je jednako: plaćamo račune subotom, odlazimo u kupnju nedjeljom, nosimo laptop u krevet, radimo cijelu noć, doručkujemo u krevetu cijeli dan. Rugamo se godišnjim dobima jedući uvezene jagode usred zime, posebna jela koja smo nekoć imali za stolom samo za blagdane, sada tijekom cijele godine. Zahvaljujući mobilnim telefonima, džepnim računalima, dojavljivačima i internetu, sve stvari i svi ljudi neprestano su dostupni.

Ovakva kultura koja živi dvadeset četiri sata dnevno mogla bi omogućiti ljudima da se manje žure, dajući im slobodu da rade i obavljaju poslove kad im to odgovara. Ali to su samo puste želje. Jednom kad se izbrišu granice, natjecanje, pohlepa i strah potiču nas da na svaki trenutak dana i noći primjenjujemo načelo „vrijeme je novac“.

Pretjerani rad na mnoge načine je štetan. Prvenstveno ugrožava zdravlje. Bolest o kojoj se danas sve više govori, a nedvojbeno je posljedica današnjeg modernog, ubrzanog načina života, svakako je stres. Stres je fenomen koji prije 60 godina nije postojao, a danas uzrokuje 50 % smrti. Ukoliko je intenzivan ili dugotrajan ima brojne negativne posljedice – depresija, agresija, umor, alkoholizam, impulzivno ponašanje, nezadovoljstvo i dr. – koje se očituju u nižem radnom učinku i nesposobnosti obavljanja radnih zadataka. Stres je jedan od najvažnijih uzročnika mnogih radnih i organizacijskih problema, te općenito smanjuje konkurentnost poduzeća. Prekomjemjerni rad jednostavno postaje kontraproduktivan.

Bjesomučna opsjednutost poslom i kultura rada „dok ne krepaš“ sve su prisutniji. Zajedništvo, obitelj, prijateljstvo, odavno su izgubili prednost. To je cijena turbo kapitalizma. Umjesto da ekonomija i tehnologija koju smo stvorili služi nama, dogodilo se obrnuto. Danas je obitelj, ta temeljna stanica čovječanstva i najbolji model društva, u velikoj krizi. Sve su češći i veći obiteljski problemi, razvodi brakova, zapuštena djeca. U ubrzanom životnom ritmu, jurnjavi i zaokupljenosti karijerom, mnogi se gube i zaboravljaju na temeljne obiteljske i životne vrijednosti. Tome pridonose i poduzeća koja ne vode kvalitetnu ili ikakvu brigu o svojim zaposlenicima i njihovim potrebama, pa pogoduju raspadu današnje obitelji. U ovakvoj situaciji neophodna je pomoć za održanje obitelji i zaštita kako državnih, tako i poslovnih tijela.    

Problemi postaju sve veći i sve bolniji, a promjene nužne. Polako ta spoznaja dolazi do svijesti organizacija i one prihvaćaju odgovornost. Tvrtke diljem industrijaliziranog svijeta počele su svojim zaposlenicima nuditi mogućnost da prestanu robovati dugom radnom vremenu. Čak i u industrijskim granama u kojima je brzina važna za poslovanje a konkurencija nemilosrdna, poslodavci su shvatili da je jedan od načina podizanja produktivnosti i profita taj da zaposlenicima ponude ostvarivanje bolje ravnoteže poslovnoga i privatnoga života. Uzevši u obzir da zaposlenici tvrtke imaju i privatni život, neke tvrtke omogućuju svojim radnicima dijeljenje radnog mjesta, fleksibilno ili skraćeno radno vrijeme, a nude i niz drugih pogodnosti, uključujući vrtić, kliniku, kafeteriju i  teretanu, i potiču zaposlenike da se njima služe.

U ovaj pokret otpora brzini i prekomjernom radu, kao pokušaju očuvanja jedne od temeljnih vrijednosti – onog minimalnog vremena potrebnog za druženje s obitelji, s prijateljima i svojim socijalnim okruženjem,  uključile su se i same države skraćivanjem radnog tjedna. Primjer su Francuska koja je skratila radni tjedan na 35 sati ili neke druge zemlje poput Nizozemske koje se koriste kolektivnim pregovorima kako bi se skratilo radno vrijeme u pojedinim gospodarskim sektorima.  

Literatura:

Honore, Carl: Pohvala Sporosti: kako jedan svjetski pokret prkosi kultu brzine, Algoritam, Zagreb, 2006.

Bebek, Borna i Kolumbić, Antun: Poslovna etika, Sinergija, Zagreb, 2005.