Braća Grimm: Bremenski gradski muzikanti

Imao neki čovjek magarca koji je dugo pokorno nosio vreće u mlin i čija je snaga sada bila pri kraju, pa je bio sve slabiji u poslu. Njegov gospodar naumi da ga se nekako riješi. Magarac primijeti šta mu se sprema, pa pobježe i uputi se u Bremen.* Tamo bi, mislio je, mogao postati gradski muzikant. Kad je prešao  dio puta naiđe na psa koji je ležao pokraj druma i dahtao kao netko tko se dobro natrčao.

„Što toliko dahćeš, Šarove?“ – upita magarac.
„Star sam i sve slabiji“– odgovori pas  „pa ne mogu više u lov, a gospodar  me hoće dati u šinteraj. Zato sam strugnuo. Kako sada  doći do korice kruha?“
„Znaš što“ – reče magarac -„ja idem u Bremen i postaću tamo gradski muzikant. Pođi sa mnom. Ja ću svirati na tamburici a ti udaraj u bubanj“.
Pas se obradova  pa mu se pridruži. Nisu dugo išli  kad ugledaše mačka kako sjedi kraj puta, natmurena kao tri kišna dana.
„Oj, šta je to tebi krenulo nizbrdo, macane"? – upita magarac.
„Tko bi bio veseo kad mu rade o glavi" – odgovori mačak. „Kako mi se nakupilo podosta godina, a zubi mi otupjeli, pa mi  više paše u zapećku presti nego loviti miševe, gospodarica me htjede baciti u vodu s kamenom oko vrata. Evo sam kidnuo, a sad ne znam kud sa sobom; dobar savjet bi mi zlata vrijedio“.

„Hajde s nama u Bremen, ti se bar razumiješ u noćnu muziku, pa bi kao i mi  mogao postati gradski muzikant.
Mačku ovo polaska i pođe s njima. Uskoro tri bjegunca naiđoše na neko dvorište na čijoj kapiji čuči pijetao i krešti koliko ga grlo nosi.
„Što toliko kreštiš, uši ćeš nam probiti“ – reče magarac. „Šta ti je?“
„Sutra je nedjelja, – reče pijetao - „dolaze gosti, a domaćica, bez srca i milosti, naredila kuharici da baš  mene spremi u čorbi. Večeras će mi odrubiti glavu, pa  za to kreštim koliko mogu, dok  mogu“.
„Ma, pusti ti to, crvenglavi“ – odmahnu magarac-„ pođi s nama, mi idemo u Bremen, a od smrti bolje,  svugdje ćeš naći. Ti imaš zvučan glas, pa kad budemo zajedno muzicirali, dobro ćeš nam doći“.

Pijetao prihvati prijedlog i svi zajedno nastaviše put. Kako je do Bremena bilo više od jednog dana hoda, svratiše pred veče u neku šumu da tu prenoće. Magarac i pas legoše pod jedno veliko drvo, mačak se pope iznad njih na granu, a pijetao odleti do samog vrha gdje mu je bilo najsigurnije.

Prije nego što zaspa, pogleda on još jedanput na sve strane. Kako mu se učini da u daljini vidi neku svijetlu točku, doviknu svojim drugovima da je, izgleda, u blizini neka kuća, jer se vidi svjetlo. Magarac reče:
„Mogli bismo poći tamo, ovo baš nije najbolje prenoćište“.
Pas pomisli kako bi mu dobro došla koja kost s malo mesa na njoj. Tako krenuše prema svjetlu koje je bivalo sve jače i  veće, dok ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac, kao najveći, priđe prozoru i pogleda unutra.
„Šta vidiš, Sivonjo?“ – upita pas.
„Hmmm, šta vidim?“ – odgovori magarac. „Vidim postavljen stol s dobrim jelom i pićem i razbojnike kako sjede i goste se“.
„To bi bilo nešto za nas“ – reče pijetao.
„E, da nam je nekako unutra!“ – zamisli se magarac.

Posavjetovaše se što da urade kako bi rastjerali razbojnike i najzad smisliše: magarac će prednjim nogama stati na prozor, pas će skočiti na magarčeva leđa, mačak će uspuzati na psa i najzad će pijetao uzletjeti mačku na glavu.

Kad to uradiše, počeše na ugovoreni znak zajednički muzicirati: magarac zanjaka, pas zalaja, mačka zamrnjauka a pijetao zakukurika, pa se survaše kroz prozor u sobu da su stakla zazvečala. Na tu užasnu dreku razbojnici skočiše, pomisliše da to dolaze duhovi i navratnanos pobjegoše u šumu. Četiri pajdaša sjedoše za trpezu, navališe na preostala jela i najedoše se kao da će četiri sedmice gladovati.

Kad četiri muzikanta završiše s jelom, pogasiše svijeće i potražiše mjesta za spavanje, svako već prema svojoj želji i navici: magarac leže na đubrište, pas iza vrata, mačka na topli lug kraj ognjišta, a pijetao sjede na prečku. I kako su bili umorni od dugog puta, ubrzo i zaspaše.

Kad prođe ponoć i razbojnici izdaleka vidješe da u kući više ne gori svjetlo i da sve izgleda mirno, progovori harambaša:
„Nismo smjeli ovako nasjesti“ – i posla jednog da ode i pretraži kuću.

Taj zateče sve mirno, pa ode u kuhinju da zapali svijeću, i kako je od užarenih, sjajnih mačkinih očiju pomislio da je pravi žar, on prinese njenim očima sumporno drvce da ga upali. Ali mačka nije znala za šalu već mu frkćući skoči u lice i izgreba ga. On se grdno uplaši, potrča i htjede da izleti na zadnja vrata i nagazi na psa. Pas skoči i ugrize ga za nogu. A kad potrča preko dvorišta i naiđe na đubrište, magarac se ritnu i opali ga zadnjim kopitama. A pijetao, koji se od buke probudi, zakrešta sa prečke: – kukuriku!

Tad potrča razbojnik, što su ga noge nosile i reče svome harambaši:
„Ah, u kući je grozna vještica, sunula mi je u lice i ogrebala me svojim dugim kandžama, pred vratima sjedi čovjek s nožem, taj me je ubo u nogu, na dvorištu leži neka crna neman koja me je zviznula toljagom, a gore na krovu sudac i viče: „Ovamo s tom huljom! pa sam jedva živu glavu spasio“.

Od tada se razbojnici više ne usudiše ući u kuću, a četvorici nesuđenih bremenskih muzikanata kućica se toliko dopala da više nisu htjeli iz nje.

(*Bremen – grad u Njemačkoj)