...Sprega znanosti i proizvodnje, jednako indu­strijske, obrtničke i poljoprivredne, učinit će našu zemlju snažnom i sposobnom na nemilosrdnom globalnom tržištu, dok bi dalje usredotočivanje na turizmu i trgovini, koliko su god važne komponente cjelokupnog gospodarstva, vodilo u ekološko pustošenje i opću zaostalost. Hrvatska ne smije ostati staračko društvo, ne toliko kalendarski, koliko po zakrečenom žilju kreativnosti...

Iz knjige: Ivan Supek: Promašaji i nade, Zagreb, 1997. Nakladni zavod Globus

Suvremeni svijet - apokaliptičke perspektive...

...Svakako, izlazi iz planetarne barutane i klaonice nisu ni brzi ni lagani. Naš planet ima premalo energije i sirovina da bi svi mogli dostići američku masovnu proizvodnju i kućni standard. Hoće li se stoga svi drugi, a i mi Hrvati, odreći vlastite proizvodnje i degradirati se na švercere i poslužitelje turista? Ako ljudima bude uskraćen stvaralački rad, od obrta i ratarstva do znanosti, kakvo će još veselje i smisao nalaziti u životu? Hoće li droga i urlik na stadionima biti nadomjestak izgubljenog zajedništva i poduzetnosti? Naravno, kad čovjeku gori kuća ili kruli u želucu, priča o 21. stoljeću bit će mu luksuz, ako ne i uvreda. Ali državnici bi morali u rješavanju aktualnih teškoća imati na umu i dalje vidike. Dapače, bez pogleda unaprijed može tretiranje smrtno oboljele sadašnjice biti kriva terapija. No, kako postići u parlamentarnoj demokraciji da Sabor i vlada uvaže oba aspekta, trenutačni i dugoročni?

Kako funkcionira...

...Suvremenim svijetom upravljaju različite organizacije, od znanstvenih, umjetničkih i informativnih do gospodarskih i državnih, a sve to još prepleteno u internacionalnu mrežu. Kako su god važne jake i originalne individualnosti, u sveučilištima, akademijama i drugim kulturnim zasadama razvijaju se i afirmiraju ljudske sposobnosti, i u njima je skupljeno znanje svijeta. Da ta golema i neprestano rastuća inteligencija nije dovoljno ili nije uopće korištena pri bitnim odlukama — glavni je nedostatak današnje demokracije. Svi se kunu da znanost i umjetnost pokreću napredak, ali se malo ili ništa ne poduzima u reformi političkih foruma. Doduše, vladari uzima­ju sebi savjetnike, no ponajčešće su to poltroni koji ugadaju željama gospodara ili su varalice koje na taj dvoličanan način provode sebične ciljeve...

Naše šanse: uključivanje prestavnika kulture, znanosti, gospodarstva u najvišim državnim tijelima...

...Stoga smo na medunarodnim konferencijama uporno zahtijevali da predstavnici kulturnih i gospodarskih institucija sudjeluju u najvišim državnim tijelima, gdje se donose odluke o razvoju pojedine zemlje i međunarodnoj suradnji. Ne živimo više u liberalnoj epohi, kad je parlamentarna demokracija polazila od individuuma ili građanina, nego je naš rad određivan i prepleten s bezbroj ustanova, a bit će ubuduće još složeniji. Nasuprot tom institucionalizmu koji afirmira stvaraoca, što se danas događa? Da intelektualci iz brojnih samostana nemoćno prati danse macabre političara na rubu provalije. Zacijelo, političke stranke, kupeći s uvriježenom selekcijom pretežno ljude osrednje pameti, ali natprosječne pohlepe za vlašću, novcem i publicitetom, protive se svakoj promjeni koja bi ugrozila njihov monopol. Ipak, ako institucionirana znanost ne dopuni četverogodišnju pamet u parlamentima i vladama, klizit ćemo sve brže u pakao, uz bubnjeve i fanfare pobjede nad vječito stvaranim neprijateljima...

Jedino u slobodi cvjeta stva­ralaštvo

...Na pragu trećeg tisućljeća nosimo na leđima pretežak prt­ljag; pa što ćemo odbaciti, čime krenuti naprijed? Mučno iskustvo s državno–partijskim centralizmom koji je gušio ljudsku slobodu i potkopao naposljetku sebe sama upućuje nas da napustimo jednostranačje s državnim poglavarom i uvede­mo pravu parlamentarnu demokraciju sa Saborom, vladom i nezavisnim sudstvom, pokušajmo, uz reforme diktirane znan­stveno–tehničkom revolucijom. Jedino u slobodi cvijeta stva­ralaštvo pa smjela maštovitost, poduzetnost i tolerancija mo­raju prožeti sve individualne i kolektivne napore, od škola i zavoda do njiva i tvornica. Što prije valja se priključiti Europ­skoj uniji i, u užem sklopu, Središnjoj Europi, kojoj je Hrvat­ska stoljećima bila izlaz na more; a za to stvorimo ovdje potrebne uvjete!

Sprega znanosti i proizvodnje...

...Republika Hrvatska je zaostala gospodarski i kulturno pa će najprije u zajednici s Europom i svijetom dostići razvijeniji zapad. Sprega znanosti i proizvodnje, jednako indu­strijske, obrtničke i poljoprivredne, učinit će našu zemlju snažnom i sposobnom na nemilosrdnom globalnom tržištu, dok bi dalje usredotočivanje na turizmu i trgovini, koliko su god važne komponente cjelokupnog gospodarstva, vodilo u ekološko pustošenje i opću zaostalost. Hrvatska ne smije ostati staračko društvo, ne toliko kalendarski, koliko po zakrečenom žilju kreativnosti. Što nas drugo može izbaviti iz okova prog­losti do li vječno se pomlađujući univerzalni duh? Kao preo­stali simbol polustoljetne diktature, neka se Titov dvor na Pantovčaku preobrazi u Kulturni dom mladeži, iz kojega će pjesme novih generacija istjerati sablasti...

Zalaganje za humanistički princip umjesto i deologije

...Svakako, zapad nije pokazao puno volje da podupre humanistička viđenja koja bi zamijenila ideologiju. Slučaj je to i s Kongresom humanista u Philadelphiji 21-24. svibnja 1976, kojem sam predsjedavao. Taj je kongres financirala država Pennsylvania, a pozvani su bili Philip NNoel Baker, nosilac Nobelove nagrade za mir, Linus Pauling, nosilac Nobelovih nagrada za kemiju i mir, Aurelio Peccei, predsjednik Rimskog kluba i ja da izradimo deklaraciju koja bi bila primjerena 200–toj obljetnici Deklaracije neovisnosti. Taj smo posao obavili u Dubrovniku, a u Philadelphiji je ta naša izjava prihvaćena. No nakon veličanstvenih proslava u cijeloj  Americi povukli su se naši financijeri, možda i nezadovoljni  radikalnim zahtjevima o općem i potpunom razoružanju te usklađenosti gospodarstva s okolišem, tako da kao izabrani  predsjednik nisam imao sredstava da održim na životu organizaciju, pogotovo u onim godinama moje potpune izolacije. Zatvoriti me nisu htjeli zbog inozemstva, ali mi je bilo spriječeno svako pojavljivanje u javnosti. Uopće su boljševički tamničari birali nakon Karađorđeva svoje žrtve, dok su  puštali u kućnim zatvorima« poznatije znanstvenike i književnike kako ne bi narogušili inozemstvo. Na moj rektorski prosjed da se puste utamničeni studenti i profesori, kao i drugi, dr. Bakarić mi je cinično odvratio: »Hapsimo samo stekliše i one niškoristi.«...

Domovinski rat: Kako se oduprijeti hordama?

...Prvo izdanje mojih cjelovitih filozofskih razmišljanja izašlo je u  poznu jesen 1991., kad je Zagreb poput drugih hrvatskih gradova bio zamračen očekujući zračni napadaj. Je li vrijedilo izvrći se opasnosti, makar i maloj, odlaskom na jednu književnu večer u toj tmini kroz koju je odzvanjao topot najezde? Unatoč toj toj skepsi ispunila se dvorana Kulturnog centra u jeci vukovarske kalvarije i bombardiranja Dubrovnika s mora i planinskog  pojasa. Čemu u toj strahoti još filozofska riječ? I što može humanistički apel učiniti protiv naleta barbara, neviše na rzajućim konjima, nego u ratnim strojevirna tehnike 20. stoljeća?

...Očito u pitanju smo bili mi sami. Svatko je od nas razmišljao kako da se odupremo pomahnitalim hordama, a da ne postanemo slični. U Bibliji stoji: „Tko se mača laća, od mača će  poginuti.“ Da, Hrvati su prihvatili da s nešto na brzu ruku skupljenog oružja pođu u sigurnu smrt koja je kosila rubove republike Hrvatske zabivši mač i u njezino srce. Inače, pacifizam bio bi nasuprot toj agresiji čisto samoubojstvo. Tolsto­jev, Gandhijev ili Radićev naputak nije se nikako uklapao u okolnosti drukčije od ruskog carskog samovlađa i prvog svjetskog rata. Našli smo se nasuprot genocidnom pohodu pod starim  velikosrpskim geslom: do istrage vaše ili naše! Kao što je obrana bila nužna i opravdana protiv fašističkih osvajača, tako se nama svima još jače nametala pred još okrutnijim neprijateljem.

Odgovora  nije bilo...

...Doduše, uputio sam apel srpskim intelektualcima uoči agresije, ali su mi preko beogradskih medija odgovarali upravo  promicatelji bezumnog rata, ponajprije razvikani marksist Mihailo Marković i drugi akademici koautori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti pa Društvo nastavnika Beogradskog univerziteta, dok su oni drugi, koji bi se i približili mojemu stajalištu, ostali u šutni. Tek nekoliko pisama iz Srbije održalo me u pouzdanju da glas savjesti nije posve zanijemio...

Zloporaba nacionalnog i religijskog...

... Dok se u zapadnim, demokratskim zemljama obavilo razdvajanje države i crkve, ma kako to bilo dugotrajno i mukotrpno i ne svuda dovršeno, islam i pravoslavlje nisu još prošli kroz doba prosvjetiteljstva (l age du lumiere) i u mnogim su državama komponenta pa i os vlasti. Vezanjem  uz borbu za vlast, religije su umnogome gubile svoju etičku misiju i često bile iskrivljavane fanatičnošću ili osvajanjem i održavanjem utvrda moći. Nacionalistički ili religijskli štit pokrio je jagmu za magičnim kormilom, imanjem i slavom. Svakako, vlastohleplje, grabež i taština nadprosječno su razvijeni među političarima, među kojima ima zacijelo i pravdotražitelja i vizionara, a najgore zlo nastaje kad oni upregnu u svoje ciljeve različite etničke zajednice, prožete vjekovno latentnim antagonizmima. Obično bi takve skupine živjele međusobno u skladu i miru, kao što primjerice pokazuje pet stoljeća Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, a kad planu sukobi, najčešće su to potpaljivači izvana, najčešće političari....

Čovjek rođen za dobro i s prirodnim pravima...

...Predsjednica hrvatskog Caritasa, te divne humanitanitarne organizacije, duboko me tronula izjavom na televiziji da je čovjek rođen za dobro. Ili, kao što proglašava američki ustav,  čovjek se rodi slobodan i s prirodnim pravima. Zacijelo, rast djeteta u vrlo složenoj interakciji genetičke baštine i kulturnog  miljea vrlo je protuslovan i nepredvidljiv, tako da ostaje svakome  dosta poticaja za dobro i zlo. Suprotstavljah se uvijek  onim filozofskim, sociološkim ili religijskim tezama da ratovi  i bijeda potječu od ljudske naravi ili da je prirođena dobrota  jamstvo  konačne sloge i mira. Više bih se uzdao u prosvjetu obogaćivanu  znanstvenim istraživanjem i umjetničkim stvaranjem da će „pripitomiti“ divljake i podići ih na humanu ravan. Nažalost, među intelektualcima ima mnogo poticatelja agresije, ali rijetko će oni sami okrvaviti ruke; a to ne čini njihovu krivnju manjom. Pretežno su ipak pljačkaši, silovatelji, ubojiice, palikuće iz primitivnijih slojeva bez naobrazbe. U tom je smislu  Bosna eklatantan primjer, tako da se čak govori o „seljačkom“ , ne baš točno. Urbanizirana društva već su više-manje stekla svijest o svjetskom zajedništvu, kakvu gaje škole, gospodarstvo, turizam, šport. I, gotovo je nevjerojatno da u doba znanstveno–tehničke revolucije, kad se Europa ujedinjuje, u njezinu se središtu raspaljuju borbe za nacionalno ili vjerski vjerski čiste države!...

„Prije će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš kroz rajska vrata.“

...Uspostava pravednog gospodarstva, usklađenog s prirodom, najveći je izazov na prijelazu 20. stoljeća u treće tisućljeće. Najjednostavniji račun pokazuje da naš planet nema dovoljno energije i sirovina da bi sve zemlje mogle dostići američku proizvodnju i standard. Što odatle slijedi? Ako se nastavi sadašnje gospodarstvo tjerano profitom, svijet će svršiti u ekološkoj katastrofi, možda i prije od nuklearnog samouništenja. No državnici i gospodarski magnati nisu još nimalo voljni da riješe globalnu krizu. Naprotiv, u nekadašnjim boljševičkim državama, osobito u SSSR–u uvođenje kapitalizma najviše je pogodovalo širenju mafija i otimačini narodnog imetka. A i hrvatska ne pruža puno bolju  sliku. Kako je malo u kričavih nacionalista istinskog domoljublja, drastično pokazuje njihov nasrtaj na mučno stečenu narodnu imovinu, što se obavlja u legalnim okvirima ili prostom pljačkom. Državnopartijski centralizam gušio je ljudsku slobodu i poduzetnost pa svršio u agoniji, dok je danas državno- stranačka autokracija podbadana geslom: bogatite se! Naravno, tko može. Kad osiromašeni puk prati iz prikrajka kako skorojevići varaju, lažu, kradu i čak ubijaju, kako da ne pomisli da su na njih uperene Kristove riječi: „Prije će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš kroz rajska vrata.“

Dvojbeno je da te zelenaše straši prijetnja s paklom, kad i nose na prsima zlatni križ i ljube crkvene zastave.

Ucijepljena moralna osjetljivost...

...Jamačno mi je od djetinjstva, dok sam bio ministrant sv. Petra i zanosio se martirima vjere, bila ucijepljena moralna osjetljivost. Hirošima i zločini drugog svjetskog rata toliko su razdirali moju savjest da više nisam mogao nastaviti apstraktna istraživanja, nego se vratih svojoj prvobitnoj zaokupljenosti s književnošću i filozofijom. No, kako sam nakon rata bio jedini koji sam mogao prenijeti ovamo Heisenbergovu kvantnu teoriju, prihvatih katedru teorijske fizike pa gradnju Instituta Ruđer Bošković, ali istovremeno pisah drame i prvi dio Hrvatske tetralogije (dovršene tek ljeti 1993). Kad je Zapadna Europa pokrenula svoj najveći znanstveni pothvat — CERN. bijah predstavnik Jugoslavije u tom centru pa čak izabran na prijedlog Bohra i Heisenberga u Znanstveni odbor od pet, šest članova, koji je određivao istraživanje. Nađoh se u teškoj  dvojbi. Kad se nakon jedne godine odvažih reći kolegama da sam napustio svoj rad na visokim energijama i posvetio se književnosti, izazvalo je to opću zabezeknutost. Neki su me članovi Znanstvenog odbora gledali kao da se s broda bacam u more. Ipak me na hodniku poljubio prijatelj Edoardo Amaldi zaželjevši mi puno sreće, što me na tom mom putu kroz džunglu nije pratila.

Dok ne ukrotimo politiku, svijet će biti u smrtnoj opasnosti...

...Na izmaku 20. stoljeća Europa nam daje stravičnu pouku, ako je tko želi primiti. Prvi svjetski rat uzrokovali su državnici i političari velesila koji su htjeli zadržati kolonijalne imperije ili osvojiti nova tržišta; drugi svjetski rat počeli su Duce i Fuhrer pokraj političkog sljepila Velike Britanije i Francuske; velikosrpsku najezdu vode boljševički moćnici koji su se, kao i drugdje, prerušili u nacionaliste. ...Uvijek i svuda, gotovo tako, bili su su to vladari i vlastohlepnici koji su obmanjivali narod, manipulirali njime i pretvarali ga u stroj za ubijanje i pljačku. Stoga ne krivimo za ovaj bezumni sukob ljudsku narav ili puk! Dok ne ukrotimo politiku, svijet će biti u smrtnoj opasnosti. A kao  jedino pripitomljavanje bjesova pokazala se dosad parlamentarna demokracija sa slobodnim medijima i samostalnim kulturnim ustanovama. Činimo sve da se to poluči u Hrvatskoj, što će biti i najveća pomoć Bosni i Hercegovini, koju je Daytonski diktat ostavio u proturječnom i letalnom stanju. Znanost i umjetnost nisu tek privatna igra nadarenih individua, nego intelektualci moraju ispuniti svoju moralnu dužnost na ovim vjetrometinama, gdje psovka ili bojni poklič može nani­jeti neizmjernu patnju i propast.

Kultura pod budnim okom partije, Gavella, Krleža, Štampar

...Kad sam u prvim poratnim godinama očajavao u samoći što je iz narodnooslobodilačke borbe, pogotovo u Hrvatskoj s tako lijepim načelima o političkom  pluralizmu i slobodi misli, izašla boljševička diklatura,javljala mi se Keopsova piramida kao apsurd čovjekova stvaranja i života uopće. Kad sam glavnom  zagrebačkom redatelju dr. Branku Gavelli predao tu dramu, s još dvije, zagrlio me on teatralno kao dugo iščekivanog dramaturga i smjesta se bacio na to da postavi Piramidu na daske. Bio je to vrlo oprezan, da ne kažem preplašen umjetnik, koji je i za Hamleta tražio glumca s „crvenom knjižicom“, a s obzirorn. na moju političku problematičnost odlučio se za jednog partizana i partijskog funkcionara, tada prvaka HNK–a, kao tragičnog  graditelja  piramide. No ubrzo je ta moja predstava bila dojavljena gradskom komitetu, koji je nadzirao, a i upravljao kazalištima, i cenzori su odmah presudili da je to podmukla podvala jer se tu očito s faraonom nišani na Tita, sa svećenstvom na Partiju, a gradnjom piramide na socijalističku izgradnju, uz mnogo drugih strelica. I probe su odmah obustavljene, a dr. Branko Gavella mi uzrujano predbacivao što sam mu podvalio bombu. Njega je također pogodilo što mu je uz partijske ilikvizitore zamjerio i veliki Miroslav Krleža, koji me je prigodom moje ostavke u Jugoslavenskoj akademiji, nakon spora s  njezinim predsjednikom Andrijom Štamparom, šefom jugomasona, „diskvalificirao“ za bilo kakvu suradnju s članovima Akademije. A i dr. Brako Gavella bio je u repu onih koji su čekali prijem u privilegiranu arkadiju. Kad sam slavnom redatelju pripomenuo Schillerov naputak da je kazalište također i škola morala, on se tako uvrijedio da je poslije govorio o mojim dramama sve suprotno od prvobitnog suda. Eto, to je samo jedna od  ilustracija kako je Partija jahala na vrancima umjetničkih  derbija. Teško je u tim godinama bilo naći kojeg prommentnog pisca« koji ne bi bio bar član Gradskog komiteta, a neki su ulazili i u CK. Partija nije bila samo tunel do vojnih i državnih položaja, nego je držala i sve rampe do medija kulture.

Boljševička  represija