Milan Ivkošić, V. list, 12. rujna 2009.

...Izuzmemo li kod Matoša i Uje­vića prejaka idealiziranja i ne­odmjerenu kritičnost, možemo reći da su se ponovile i posljedi­ce obilježja Hrvata koja oni opi­suju. Ali danas, kada smo valjda progledali, istinsko poduzetništvo koje će bogatiti zemlju Hrva­te tek čeka. Ili ih čeka životarenje u koloniji u kojoj će, nastavi li se sadašnje stanje, za koje stoljeće izumrijeti... (Svakako pročitajte, izvrstan tekst, ur.)

S vremena na vrijeme Hrvatsku „potresu“ ovakve ili onakve analize, izvješća, podaci o radnim obilježjima njezina  stanovništva, o životu mno­gih i premnogih na račun države, o trošenju bez pokrića. Pogoto­vo su "potresi" teški ako te ne­ugodne istine i "istine" dođu iz autoritativnih svjetskih institucija, a onda ih još hrvatski novina­ri i urednici predstave tako kao da ćemo se već sutra strmogla­viti u provaliju iz koje nema izla­za. Možda bi bili još teži kad bi ta izvješća obuhvaćala poduzetničke inicijative u kojima smo dale­ko iza zapadnoeuropskih zema­Ija, pa i zemalja iz neposrednog okružja.

Kakvi su, dakle,  Hrvati? I od kad su takvi kakvi jesu?

Ako bismo se ograničili na novije vri­jeme, to jest na ponavljanje sličnih povijesnih okolnosti i obra­zaca, mogli bismo reći: prije 150 godina kao i danas! Ukidanje kmetstva, na primjer, donijelo je nevolje seljacima u sjevernoj Hrvatskoj kao i smrt socijalizma radništvu prije dvadesetak godi­na. S odlaskom feudalizma oti­šao je i stari zadružni život, obi­te1ji su se rascjepkale, autarhičnu proizvodnju sve više zamjenjuje proizvodnja za tržište...

S odlaskom komunizma nestala su mnoga poduzeća i sigurnost radnog mjesta. Dakle, seljaštvo prije 150 godina i radništvo pri­je 20 godina žrtve su kapitaliz­ma koji se sredinom 19. sto1je­6a u Hrvatskoj rađao, a na kraju dvadesetoga u nju vraćao. U oba su slučaja nestali kolektivizmi - u prvom slučaju zadružni, u dru­gom socijalistički.

Još je jedno za­jedničko obilježje tih vremena: i onda i danas presudnu ulogu u gospodarskom životu Hrvatske nakon promjene "društvenog uređenja" imat će stranci. Među poduzetnicima u drugoj polovi­ci 19. stoljeća u Hrvatskoj Hrva­ti su vrlo rijetka pojava. Povjesničarka Iskra Iveljić u svojoj knjizi "0čevi i sinovi - privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća" nekoliko puta napominje da to nije obilježje samo stanja u Hrvatskoj - vodeći i najbrojni­ji kapitalisti i u drugim zemlja­ma Monarhije su stranci. Pa ipak, podrobno će opisati protuhrvat­sko raspoloženje i djelovanje pri­vredne elite stranoga podrijetla u različitim udrugama, kulturnim i drugim ustanovama.

Privredne dinastije

U poglavlju o nastanku "privred­nih dinastija" autorica spominje 25 prezimena među kojima je rijetko koje hrvatsko. To su: Alexan­der, Arko, Bresslauer, Crnadak, Concilia, Deutsch, Maceljak,Ehrlich, Gavella, Grahor, Hatz, Hrischler, Honinsberg, Krešić, Mallin, Nikolić, Nossan, Patri­arch, Pongratz, Popović, Prister, Stern, Švrljuga, Wiss od Polne i drugi. Od devet poduzetničkih obitelji koje opširno portretira, samo su dvije hrvatske.

Uz to, hrvatsko će gospodarstvo tada i poslije imati drugih istih nevolja kao i danas. Neke industrije, tek­stilnu, na primjer, gušit će kon­kurencija iz drugih zemalja Car­stva. Vječito će nedostajati novca za zajmove gospodarstvu. Poslo­vanje u Hrvatskoj posve je ovisno o stranom kapitalu. Neke indu­strije koje se intenzivno razvija­ju u Austriji, Češkoj i Mađarskoj, kao što su metalurška i strojar­ska, u Hrvatskoj su posve ne­poznate.

Kad je državna pomoć za razvoj industrije bila najpo­trebnija, od države nismo imali ni "d", pogotovo nakon Nagod­be i u Khuenovo vrijeme. Napo­kon, Hrvatska je najnerazvijenija zemlja u Monarhiji. U financij­ski skučenim uvjetima samostal­no se u našim krajevima moglo odlučivati jedino o poljoprivre­di. Hrvatski krajevi za austrijskim nasljednim zemljama zaostaju zbog ranijeg početka industrijske revolucije u tim zemljama, jedinstvenog carinskog područja i veličine unutrašnjeg tržišta, ranije pojave kapitalističkog pri­vredivanja, intenzivne prvobitne akumulacije kapitala, državnog poticaja razvoju industrije, pri­Ijeva stranog kapitala te eksplo­atacije ostalih područja Carstva.

Industrije koje se razvijaju u Austriji, Češkoj i Madarskoj u Hrvatskoj su nepoznate. Primjena tehnologija karakteri­stičnih za industrijsku revoluci­ju (na primjer, parnog stroja) u Hrvatskoj kasni 30 do 50 godina. A Monarhija, koja prohibicijom štiti proizvodnju u svome sredi­štu, Hrvatsku održava u poluko­lonijalnom statusu, nemilosrd­no eksploatira njezine resurse i kao prije Marija Terezija dopušta razvoj samo "neškodljivih indu­strijskih poduzeća". Kraj svega toga, u svim hrvatskim regija­ma stasat će i u poduzetništvu i u novčarstvu određen broj Hrva­ta koji će se ravnopravno nositi sa strancima.

Unatoč svim nepovoljnim okol­nostima koje nisu baš nimalo išle na ruku poduzetnicima Hr­vatima i unatoč činjenici da ih je ipak bilo, da su imali važnu ulo­gu ne samo u gospodarstvu nego i u kulturnom i društvenom ži­votu, Antun Gustav Matoš ima poražavajuće mišljenje o podu­zetničkim sposobnostima svo­jih sunarodnjaka. "Mi Hrvati", piše A. G. M., "rado se izgova­ramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo. Ma­đare, zaboravlja se da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađa­re ovamo. Tako je i u našoj eko­nomskoj politici. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filo­zofski, profesorski i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci.

Naš narod bez inicijative

Drugim riječima, moderni Hr­vat nema apsolutne nikakve ini­cijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osigu­ranje egzistencije osim u državnoj službi... Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti "osiguran" pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da tra­ži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, sred­njovjekovni vitez ili germanski avanturista."

Matoš će ipak na­pisati da je "naša rasa" u Dubrov­niku, Rijeci, Americi... pokazala da ima "trgovačkog i privrednog duha", ali tudinac će "kod nas na­predovati jer je od nas jači, ener­gičniji, za život sposobniji". Sve do danas ostat će aktualna Ma­toševa misao da Hrvat "zna u tu­đini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkompliko­vanijih poslova", ali "sramota je da Hrvat, self-made-man u Misi­ru, Transvalu i Americi" ne može izdržati "najprimitivniju konku­renciju na vlastitom zemljištu". Zašto? "To dolazi otuda", očaja­va Matoš, "što smo mi Hrvati od svih nehrvatskih elemenata naj­nesolidarniji i najslabije organi­zovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas".

Dok Matoš piše o negativnim obilježjima Hrvata koja ih čine ne osobito sposobnima u borbi za opstanak, kod jednog drugog velikog pisca, Tina Ujevića, mo­žemo čitati o narodnosnom po­drijetlu tih obilježja. Ako je istina da poduzetni pojedinci dolaze iz osvajačkih nacija, onda Ujević savršeno objašnjava nedostat­ke Hrvata nad kojima je zdva­jao Matoš.  Dakle, Hrvati imaju "sklonost miru, dobroti, ljubavi i opraštanju kakva je rijetka na svijetu". Ključne su sljedeće re­čenice: "Hrvati nijesu nikad ni­kome pravili nasilja, nisu tlačili ni željeli tuđe. Oni nijesu osvaja­či i njih ne začarava mašta o ši­rokim granicama... Oni (Hrvati - op. M. I.) nijesu radili da gospo­duju i da budu jaki na račun bli­žnjega. U njima je malo sebičnih nagona. Taj duh Hrvata odgovara pravomu duhu slavenstva kakav se u naše vrijeme pojavio u djelu Tolstoja i Dostojevskoga, i kakav već u vrijeme seobe naroda opa­žaju neki bizantinski ljetopisci. Taj duh hrvatstva jednak je u isto vrijeme duhu kršćanstva, jer je smisao Isusove nauke u odrica­nju, požrtvovnosti i ljubavi prema iskrnjemu (bližnjemu - op. M.I.)." Ujević trijumfalno ustvr­duje: "I što je vrlo zanimljivo, hr­vatski se narod i hrvatska misao sa svim tim održavaju kroz sto­ljeća, u najnepovoljnijim spo­ljašnjim prilikama, bez materi­jalne sile, snagom čistoga duha, snagom uvjerenja".

Intelektualna lijenost

Ali Ujević će pisati i o tome kako ima vrlo malo Hrvata koji misle, intelektualna lijenost najrašire­niji im je grijeh, ni u jednu stvar ne zaviruju duboko, u svemu ostaju na pola puta, gdje je histo­rija vide svagdašnjost, gdje je za­kon vide slučajnost, i što je tuđa zamka čini im se da je njihov cilj! A tuđe zamke kao njihov cilj prate ih mnoga stoljeća, dočekuju ih i u vrijeme rađanja kapitalizma i modernih nacija u 19. stoljeću, u Jugoslaviji između dva svjetska rata, u socijalističkoj Jugoslaviji i u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Strani i domaći grabežljivci

Kad je nestao najveći hrvatski poduzetnik u povijesti, to jest država, socijalistička Hrvatska sa socijalističkom Jugoslavijom, ponovit će se 19. stoljeće, pono­vit će se strani grabežljivac u Hr­vatskoj koji će skupa s hrvatskim grabežljivcem domaće podu­zetništvo učiniti uglavnom ne­mogućim. O industrijama se u Hrvatskoj danas jedva može govoriti, a kad se govori o gospo­darstvu jadikuje se zbog "struk turnih problema": ono se temelji na uslugama, trgovini, poljopri­vredi....

Stari pisci još aktualni

Po godišnjem broju novih tvrt­ki za Slovenijom zaostajemo tro­struko, a za Mađarskom, Slovačkom i Estonijom peterostruko. Kamate za poduzetnike u Hr­vatskoj dvostruko su veće nego u Europskoj uniji. Polovica po­duzetničih prihoda u Hrvatskoj ostvaruje se u Zagrebu. Hrvatski BDP ima najlošiju strukturu u re­giji, pogotovo kad je riječ o izvo­zu, koji godinama stagnira dok drugdje raste.

Budući da je udio usluga (najviše turizma) u izvozu sve veći - udio robe je sve manji. Udio investicija u BDP-u raste, ali to su ulaganja u autoceste, a ne u novu proizvodnju. I tako da­lje. Po svemu se čini da su Hrvati i u samostalnoj Hrvatskoj dopu­stili da ih u obnovljenom kapita­lizmu snađe slična sudbina kao i u tek rođenome prije 150 godina. Izuzmemo li kod Matoša i Uje­vića prejaka idealiziranja i ne­odmjerenu kritičnost, možemo reći da su se ponovile i posljedi­ce obilježja Hrvata koja oni opi­suju. Ali danas, kada smo valjda progledali, istinsko poduzetništvo koje će bogatiti zemlju Hrva­te tek čeka. Ili ih čeka životarenje u koloniji u kojoj će, nastavi li se sadašnje stanje, za koje stoljeće izumrijeti.