Iz knjige: Zlatko Sudac - Razgovori, Dunja Ujević

...Nijedna vjera ne uči: ubij, ukradi, laži, prevari. Ni jedna. Vjera je nadogradnja moralnog i etičnog. A fun­dament, baza je moral. Ljudi koji nisu vjernici ili su bilo koje vjere i imaju tu moralnu bazu, oni su spašeni po milosti Božjoj. Njihova djela ne mogu biti nemoralna, jer oni su moralni...

O umjetnosti

...Umjetnost je prizemljeni komadić Neba. - Jer nije umjetnost sve što se danas propagira kao umietnost. Mnoge stvari su perverzija, a ne umjetnost. Došli smo danas dotle da ispitujemo i granice umjetnosti. Može se postaviti i pitanje moralnosti i etike u umjetnosti danas. Svako vrijeme rađa svoju umjetnost. Tako i ovo naše. Umjetnost koja izgrađuje, koja pokušava prizemljiti malo Neba, to je po meni prava umjetnost. Sve ostalo za mene je kič i perverzija.

Da, ali koji imaju svoju etabliranost, svoju propagandu, svoju publiku. Koliko to govori o današnjoj estetici života i o vremenu općenito.

Ja bih to ovako povezao. Ljudi su danas apsolutno već siti svega, pa se i umjetnost ponekad pretvori u perverzni ekshibicionizam. Uzmimo, na primjer, performans gdje autorica oslikava situaciju na Balkanu tako što na scenu izlaže hrpu krvavih kostiju. Pitanje je da li je ona tim performansom htjela pokazati patnje jednoga Balkana i Domovinskog rata, ili je to stvar ekshibicionizma i vlastitih perverznih nastrojenja u životu. Tako da je to vrlo diskutabilno. Ali, za mene je prije svega pitanje – kakvu je poruku ona poslala u srca ljudi koji su to gledali? Poruku nade, mira, suživota? Ne,nego poruku totalnog ludila. To je izričaj bolesti ljudske naravi. Potpuni poremaćaj duhovne snage.

Vjeruješ li da su se najveće stvari u umjetnosti već dogodile?

Dogodile su se i događaju se kroz najveću patnju i u tišini. U tišini i u patnji su se vrhunske stvari događale i događaju se.

Može li se ponovo dogoditi neki Beethoven, Shaekspeare, Bach, Van Gogh?

Mislim da može, ali ponavljam, opečaćen vremenom u kojem živimo. Ima danas vrhunskih slikara, glaz­benika... Da, mislim da može, ali, što idemo dalje, sve rjeđe i rjeđe. Ali se može. Danas je sve institucionalizirano. Jedan Mozart – bi li on glatko prošao na Akademiji? Pitanje je tko radi na akademijama i što od genijalnog djeteta naprave za vrijeme studija.čime mu sve dušu hrane. Tako da je sve to jako kompleksno...

O dvoličnosti, licemjerju..

Dihotomija ponašanja. Radeći s mladima vidim da oni to primjećuju kod svojih roditelja, pa im to već postaje način na koji shvaćaju vrijeme u kojem živimo.Vide to kod roditelja, ali vide to kod svih. Od političara na dalje. I stoga se onda rađa prikrivena agresivnost ili bunt, jer – nema smisla slušati starije kad jedno govore, a drugo rade. Tu nisu samo roditelji, nego apsolutno sve strukture društva.

Ali roditeljska ljubav i na druge načine može poći u krivo?

Može ako je posesivna, ako je iz straha. Pitanje je koliko govorimo o pravoj ljubavi. Može, može ići u krivo zbog prevelike skrbi za djecu. Može ići i do toga dase dijete razboli. Ali onda više ne govorimo o ljubavi, nego o pomanjkanju ljubavi i povjerenja u Boga. Jer, to nije moje dijete, nego dijete koje mi je Bog dao. U jednom zdravom odgoju, ako su roditelji sigurni što je za dijete dobro, onda su pozvani da mole Boga da se to doista za njihovo dijete i ostvari. Da, dijete ne zna što je dobro za njega. Roditelji to znaju. Ako nije tako, onda čemu odgoj?  Ima roditelja koji upadaju u zamku pa kažu: ja neću krstiti svoje dijele dok ne postane odraslo, punoljetno i samostalno, pa neka samo odluči. To je totalno krivo. Zašto ga onda uče hodati? Pustite ga neka ide četveronoške, pa kad odraste, neka samo odluči hoće li stati na dvije noge.Mi smo dužni kao odrasli ljudi iskustvo svojega života dati svom djetetu, a ono, kad odraste, može ići svojim putem. Ali, mi smo mu dužni pružiti odgoj. Pogotovo kada se govori o vjerskom, kršćanskom odgoju. Zato se djeca uvijek krste u vjeri roditelja. To znači da roditelji koji tako ne postupaju ili nemaju dovoljno vjere, ili žele prebaciti odgovornost na dijete koje još nije u stanju odlučivati. Pa kad bude odraslo, neka odluči samo. OK. Onda ih ne šaljimo u školu. Pustimo ih da postanu odrasli pa neka odluče hoće li u školu.

U priču o teretu sjećanja i prošlosti spada i tema o kojoj se često govori – o opasnostima od kajanja. Što je u tome opasno?

Ništa na ovome svijetu nije tako lako kao zadobiti oproštenje od Boga. Dakle, Bog je spremniji dati nama oproštenje nego što smo ga mi spremni primiti. Problem nikada nije u Bogu. Problem je uvijek u nama ljudima. Prvi problem je taj što ne mogu sebe prihvatiti. Ne mogu oprostiti sebi. Ne mogu sebe zavoljeti. U koliziji sam sam sa sobom. Stalno se grizem zbog grijeha. Prošlost! Stalno živim u nekim prošlim ranama, Jer sam ovo,jer sam ono. Mrzim sebe.  Ako ne mogu sebi oprostiti, kako mogu oprostiti bližnjemu, Bogu? Kako mogu osjetiti da mi Bog oprašta? Neki koji ne mogu oprostiti sebi misle da osjećaju da im Bog ne oprašta. Ne. To ostaje samo na razini mišljenja. Forma mentis. Ali nije zahvatilo srce, jer, da jest, čovjek bi klicao od radosti. To je onda obraćenje. Novi čovjek se rađa. Moraš stvoriti uvjete da bi milost Božja uhvatila tvoje srce. A to znači da moraš oprostiti na trima razinama. Prvo, oprostiti sebi, prihvatiti sebe, zavoljeti sebe. Ma što god da sam u životu učinio, jer me Bog ljubi. Vražja je zamka uvjeriti čovjeka da nije dostojan Boga. Pa se neki katolici pre­tvore u vječne kajatelje. Kukaju, plaču, umjesto da sebi oproste,jer ih Bog ljubi. Kakve žrtve ljudi na koljenima rade! Ovo, ono! Ja to ne ismijavam, ako to rade iz pravih poriva u duši. Ali mnogi to čine da bi kažnjavali sami sebe. Ono psihološko, autodestruktivno, zbog nekih  grijeha prošlosti ispaštaju pred Bogom. Ne mogu ja sam sebe otkupiti pred Bogom,jer me je Krist otkzpio na križu prije dva tisućljeća. Ja moram samo postati svjestan da sam Božji. Da mi je sve oprošteno. Da bih to mogao zaživjeti, moram moći sebi opraštati. To je prvo. Drugo je - znati oprostiti bližnjemu. A treće, oprostiti i Bogu, jer mnogi su i na Boga ljuti. Na primjer - zašto baš moje dijete umire od leukemije?

Po vjeri se živi ili ne živi. Može li se uopće živjeti agnostički?

Ne može. Možeš živjeti, ali kako? Tako da sve stavljaš u isti koš. I, što od toga živiš? Opet živiš neki svoj individualizam. To je ravni put k samoći, praznini, i u konačnici - k očaju. Relativizam, a on vodi nužno k praznini i očaju. To je samoća ovoga društva. Rak-rana na osobnoj razini. A globalno je samo odjek osobne razine. Agnosticizam i ateizam su duhovni pojam za materija­lizam. Prakticiranje materijalističkog stila života. Uživaj, uživaj, uživaj. Dokle? Srce ostaje prazno. Istrošeno. Ono što radim, ma što god to bilo, mora me dubinski činiti sretnim. Ne privremeno, već fundamentalno. Kada je ono temeljno, sreća, mir, ono dubinski u meni zadovoljeno, onda je to što činim ispravno. To u meni je garancija, potvrda, da je to što činim u redu. Kad tako radim, nisam agnostik, sigurno. Nisam materija­list. Sve to ispražnjuje dušu i dugoročno čini čovjeka praznim, očajnim. A Krist ne ostavlja čovjeka u očaju. 

...Što nam je činiti?

Svijetje već spašen. Sada se vodi borba za pojedinačne ljudske duše. Što činiti? To da svatko od nas autentično živi Boga. A, ako već nije vjernik, onda neka bude normalna, zdrava, prirodna osoba. Moralna i etična. Jer, nema normalnog bez morala i etike. Inače je zlo. Ja ću učiniti svoje, iskreno, po duši. Ti svoje. Onaj svoje. Mi koji smo vjernici, kojima je dano to. Svećenici su tu jako odgovorni, jer im je više dano. Biskupi još više. Jedan predsjednik države ima puno veću odgovornost po tom pitanju nego jedan radnik u tvornici. Ali svatko, ako već nema vjere, neka se drži morala i etike. Da ne izrabljuje radnika, da sirotinja ne skapava na cesti, da djeca imaju pristojan dom i odgoj. Nijedna vjera ne uči: ubij, ukradi, laži, prevari. Ni jedna. Vjera je nadogradnja moralnog i etičnog. A fun­dament, baza je moral. Ljudi koji nisu vjernici ili su bilo koje vjere i imaju tu moralnu bazu, oni su spašeni po milosti Božjoj. Njihova djela ne mogu biti nemoralna, jer oni su moralni. Ovaj život ne vrijedi ništa ako nije polog onog života. Ne vrijedi ništa. Ako te ovaj život ne usmjerava prema onom životu, pa i ako cijeli svijet dobiješ, izgubio si sve.

O drugim vjerama, drugima...

Ja blagoslivljam sve ljude na svijetu. Pa zar da vjera bude ta koja će rušiti odnose među ljudima? Želim reći ovo: dragi moji muslimani, budisti, hinduisti, dragi svi vi koji ne ispovijedate Isusa Krista onako kako ga ispovijedam ja, katolički svećenik. Hvala vam od sveg srca na svoj duhovnoj, kulturnoj i civilizacijskoj tekovini koju ste darovali čovječanstvu i nama, ljudima ovoga vremena. Svi smo mi samo sinovi i kćeri čežnje istinskog života srca. Čežnje onog istinskog života sa samim sobom, s čovjekom i s Onim koji nam je dao da postojimo. Sve  dobro događa se kroz čovjeka. Dajmo jedni drugima tu istinu života. Dajmo jedni drugima srce. Nadiđimo svaku različitost tako što ćemo učiti od nje. Ne postavljajmo uvjete jedni drugima. Ne tražim da TI budeš JA da bih te prihvatio. Dajmo jedni drugima ljubav, živeći upravo tu originalnost sebe sada. Istina svakog čovjeka je Istina Čovjeka u Čovjeku i boravi u kući budućnosti koja će toliko biti naša koliko istinski dopustimo da se čežnje i snovi maloga čovjeka uistinu ostvare. Nema budućnosti u životu koji ide unatrag, niti u onom životu koji ostaje na jučer. Neka nas čovječnost, hrabrost, sloboda duha, međusobno poštovanje i ljubav vode naprijed, kako bi SUTRA bilo blagoslovljeno.