Koncert - što znači, odakle dolazi 

Nives Opačić, Vjenac

...biljeteri, razvodnici/e i garderobijerke, mlade osobe, neumorno žvaču kaugume (to valjda više nije nepristojno), stariji se za izvedbe ni za živu glavu ne susprežu ni od najmanjega pročišćavanja nosa i grla, svi bez razlike zveckaju brojevima od garderobe, zvone mobitelima usprkos upozorenjima da ih isključe (kad im to već ne brani kućni odgoj), i stari i mladi ulaze u redove okrenuti turovima prema onima koji ih propuštaju, plješću kao ludi kad ne treba (između stavaka), no kad bi (možda) trebalo, jure prema garderobi kao da je to vrhunac večeri, a lov na kišobrane i kapute olimpijska disciplina... 

                             *                  *                     *                         *

Pravo je čudo što, pišući o tolikim riječima, nisam još pisala o nečem što predano pratim dulje nego što se bavim jezikoslovljem — o glazbi. Možda ne bih ni sada da mi jedan davno otpisani stolac iz dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda nije otvorio taj dragi pretinac sjećanja. Spazila sam ga slučajno, među raštrkanim stolcima u oronuloj sobi za pjevačke probe na Opatovini br. 2, gdje sam snimala jezični prilog za TV (jer vanjsko snimanje zbog mećave nije dolazilo u obzir). Premda nigdje nije pisalo da potječe iz Glazbenoga zavoda, oblik stolca i metalna pločica na njemu isključili su svaku sumnju. Na takvu sam stolcu, naime, sjedila desetljećima. Prvi put 1954., na svom prvom solističkom koncertu. I danas se sjećam izvođača, kineskoga pijanista Fu Cuna. Kako sam u to vrijeme već klimprala po klaviru Czernyjeve etide i Clementijeve sonatine, nakon prvoga »pravoga« koncerta mislila sam da vrhunski majstori klavira mogu biti samo egzotični Kinezi (dakle, moje je vježbanje klavira uzaludno).

S koncertima klasične (»ozbiljne«) glazbe drugujem, eto, već pola stoljeća. Sama riječ koncert znači dvoje: 1. javno izvođenje instrumentalnih ili vokalnih skladbi i 2. opsežnije glazbeno djelo, obično za solistički instrument i orkestar (rjeđe samo za orkestar). Prvotno je značila suglasje, dogovor, ali i natjecanje. Podloga joj je lat. concertare, sastavljenica od con (skupa, s) + certare (boriti se, natjecati se, prepirati se, rječkati se). U glazbenom smislu, to nadmetanje (dionica) trebalo je urediti tako da ispadne skladno (ili barem podnošljivo).

U Glazbenom zavodu održavali su se solistički i komorni koncerti (lat. solus, sam, jedini; tal. solo, bez pratnje; komorna glazba, napisana za manji broj glazbala ili glasova). Za moje odlaske na koncerte »krivi« su moji roditelji. Premda nisu bili glazbenici, kazališna i koncertna pretplata bila je tada dio građanskoga ponašanja i odgoja. Prije nego što su me počeli voditi na koncerte, poučili su me kako se treba ondje ponašati: mirno sjediti i šutjeti dok se svira, tiho što pitati samo u stankama stavaka, a pljeskati samo na kraju skladbe. Tih djelotvornih uputa sjetim se uvijek kad neko dijete čavrlja sa svojom mamom i šuška bombonima, dok se izvođač trudi izvesti najnježniji pianissimo, a mamica pušta potomka da se ponaša kako mu paše, da ga slučajno ne bi sputala u njegovim »pravima« — da jede, govori i radi što hoće, gdje hoće i kad mu se hoće, bez obzira na druge. Što se može? Od bezobzirnih roditelja još bezobzirnija djeca.

Sjedili smo uvijek na lijevoj strani dvorane, »da mala dobro vidi ruke« (klavirista), no ja sam, osim ruku, primjećivala i ono na što me nisu upozoravali, prije svega pedale (lat. pes, pedis, noga). Kako je svaki koncertni podij (drveni prostor, lat. podium) uvijek prema gleda-lištu povišen, znala sam se zabuljiti u lakaste/ulaštene cipele izvođača, u svilene pruge na njihovim frakovima, u satenske salonke pijanistica koje su provirivale ispod dugih toaleta, što se najbolje vidjelo dok su stiskale pedale. A meni je to tada bilo u razini očiju.

Kroz klasicistički urešenu dvoranu HGZ–a (pazi na srednje slovo!) prodefilirali su ispred mene u trećem redu lijevo — isprva u svečanoj samtastoj haljini, dugim bijelim čarapama i lakastim cipelama, a s vremenom i u »buntovničkijim« fazama džempera, ali nikada hlača — solisti svjetskoga renomea, poput Artura Rubinsteina, Svjatoslava Richtera, Emila Giljelsa, Mstislava Rostropoviča, Davida Ojstraha, Leonida Kogana... do plejade domaćih reproduktivaca, od kojih sam uspjela čuti još i pijanisticu Antoniju Geiger–Eichhorn, već potpuno sijedu čednu gospođu, kakvima sam zamišljala bakice iz bajki.

Na balkonu (onom sa strane) sjedio je nestor klavirskih pedagoga, prof. Svetislav Stančić, okružen brojnim učenicima. U toj balkonskoj loži (što otmjeno zvuči, no neudobnija je i od mjesta u parketu, a stolci su isti) stajali su, još mladi, Mladen Raukar i njegova žena Stella (koju nisam usrećila svojom školskom svirkom)... i svi profesori iz zagrebačkih glazbenih škola. Zajednica studenata i profesora — universitas — imala je tada i takve oblike zajedništva.

Simfonijski/filharmonijski koncerti održavali su se u dvorani Istra u Teslinoj ulici (koju su svi moji zvali samo Nikolićeva, pa sam nastavila i ja). I simfonija (grč. symphonía, suglasje — od syn, skupa, s + phok né, glas, zvuk) i filharmonija (grč. philéok, ljubim + harmonía, suzvučje, glazba) sadrže već u imenu ljubav prema glazbi, no da bi je izrazile, potreban im je orkestar (lat. orchestra, prostor za glazbenike pred pozornicom, koji su nekoć dijelili s plesačima i pantomimičarima; grč. orkhéomai, plešem, skačem) i dirigent (lat. dirigere, ravnati, upravljati). Moj prvi susret s dirigentom bio je u još ranijoj fazi u kazalištu Komedija na nekoj opereti (»neka počne od nečega lakšeg, pjevnog, s radnjom, kostimima...«). Radnju uopće nisam pratila. Cijelo sam vrijeme nastojala odgonetnuti koga dirigent tako uporno tjera po zraku svojim štapićem.

No koncertno–kazališna klica bila je posijana i još nije sasvim usahnula (premda se u domaćim koncertnim i kazališnim prostorima polako suši). Ne zato što glazbu više ne volim (slušam III. radijski program u kuhinji dok gulim krumpire i plačem od luka), nego zato što se sve »stranije« osjećam u »palači« glazbe Lisinski (valjda da bude pandan »palači« pravde preko puta). Stolci, skupo i ne baš »transparentno« obnovljeni, udobni su koliko i srednjovjekovna mučila, biljeteri, razvodnici/e i garderobijerke, mlade osobe, neumorno žvaču kaugume (to valjda više nije nepristojno), stariji se za izvedbe ni za živu glavu ne susprežu ni od najmanjega pročišćavanja nosa i grla, svi bez razlike zveckaju brojevima od garderobe, zvone mobitelima usprkos upozorenjima da ih isključe (kad im to već ne brani kućni odgoj), i stari i mladi ulaze u redove okrenuti turovima prema onima koji ih propuštaju, plješću kao ludi kad ne treba (između stavaka), no kad bi (možda) trebalo, jure prema garderobi kao da je to vrhunac večeri, a lov na kišobrane i kapute olimpijska disciplina.

U toj »divnoj publici« (kao svakoj našoj kojoj zdušno, a bez pokrića, kade od nogometnoga travnjaka, sportskoga parketa, snježnih padina, do koncertnih dvorana i kazališta) sve je više pojedinaca neukih do nepristojnosti, što baca ružno svjetlo na cjelokupnu publiku. Toj »legendarnoj« publici teško je npr. pročitati u programu i koliko djelo ima stavaka, pa plješće čim zvuci orkestra utihnu, ne znajući da to nije i kraj kompozicije. To sam ne prvi put — jamačno ni posljednji — doživjela 23. listopada 2005. prilikom izvedbe VI. simfonije, Patetične, P. I. Čajkovskog. Tužno je što svi ljudi u dvorani ne poznaju ni tako kapitalno djelo glazbene literature, nego plješću stavak prije kraja. O tempora, o mores! (što ne znači sve u svoje vrijeme).