Neobičan susret

„Bože, zašto je nema“ -  pitala se Tina pogledavajući svaki čas sad na jednu sad na drugu stranu. „Već cijelu vječnost stojim tu kao budala a nje niodkud. I zašto ne odgovara na moje pozive?  Isključen joj je mobitel već dva dana“.

Tako je razmišljala Tina čekajući Branku  u dogovoreno vrijeme na Mažurancu. Dan je bio lijep, proljetni, krošnje stabala u obližnjem parku već posve u novom zelenom ruhu, ulice donjeg grada okupane suncem. Prekrasno zdanje Hrvatskog narodnog kazališta  i svježe uređeni travnjak ispred njega, kao i cijeli Kazališni trg blistali su u svoj svojoj raskoši i ljepoti.

Tina, dvadesetogodišnja apslovnetica na Muzičkoj akademiji, znala je  uživati u takvim trenucima; bila je prepuna radosti i optimizma, veselila se životu,  voljela je ovaj dio grada, voljela je proljeće, voljela je šetnje,  društvo, ali ovoga puta nije primjećivala ništa. Niti ljepotu proljetnog dana, niti užurbane ljude koji su pored nje prolazili. Bila je na mukama, već kasni na Akademiju, a Branke još nema. Morat će smisliti neku uvjerljivu ispriku.

„A da joj se možda  nešto nije  dogodilo?  Možda ju je nešto spriječilo“? – tražila je Tina opravdanje za prijateljicu koju je skoro upoznala.  „Mogla je barem nazvati“.

S Brankom se upoznala  nedavno u staračkom domu  „Sveta Helena“ na koncertu kojega su zajednički priredile za štićenike Doma. Tina i kolegica s Akademije  su  izvele nekoliko lakših  stvari iz klasične literature, a Branka je  ravnala  pjevačkim zborom.  Branka, simpatična mlada djevojka, možda koju godinu starija od Tine, ne više od 23  do 24, s diplomom muzičke akademije, bila je  zadužena za organizaciju društvenog života u Domu i vodila mješoviti zbor. Sva je bila u osmjehu, baš kao i Tina i očito je uživala u poslu kojega radi. Odmah su se dopale jedna drugoj. Bio je to njihov prvi susret i prvi zajednički nastup. Publici se prijepodnevna subotnja priredba dopala, dobile su poneki aplauz i poziv da im opet dođu. Odmah su se  dogovorile o daljoj suradnji.

Današnji sastanak je trebao biti njihov prvi poslovno-prijateljski sastanak, a Branke nem i nema. Tini su u međuvremenu ispale neke nepredviđene obveze na Akademij, pa je pokušala odgoditi  sastanak. Zvala je više puta, ali nije bilo nikakva odgovora. „Čudno“-  mislila je Tina, „učinila mi se  ozbiljnom i odgovornom. Ovo ne liči na nju. Ali, što je tu je. Uvijek se možeš prevariti u u životu. I u procjeni ljudi“.

Još je  koju minuta nervozno pogledavala  na obje strane odakle je očekivala prijateljicu, nesvjesno prebacujući težinu tijela s noge na nogu a onda  je naglo odlučila: „Idem. Dosta je“. U istom trenutku pogled joj padne na poznato lice. Pored ulaza u zgradu pred kojom je stajala, na zidu ispred nje bila je nalijepljena osmrtnica sa slikom mlade djevojke. Bilo je to lice prijateljice koju je čekala. Ispod slike pisalo je: Branka B.,  iznenada, blago u Gospodinu preminula u dvadesetčetvrtoj godini života. Sve se okrenulo oko nje. Ne sijeća se kako je došla na Akademiju i kasnije kući.

I sada, dvije godine poslije, kad prolazi tim kvartom, Tina u širokom luku zaobilazi Mažuranac. A kad je to ipak neizbježno, svaki put  kad se nađe u blizini  mjesta susreta s prijateljicom,  osjeti neku posebnu nelagodu  i učini joj se  kao da bi se ona  svakog trena tu mogla pojaviti.