Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?  

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?  Tko će  čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka ?                                                                                                                                                  

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još  mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac — netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni  sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji  film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti  svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad — to ste vi.

Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca.

Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastoiati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede.

Oni drugi, oni čije su misli  crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć  ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju.

Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca.

Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju.

Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada dogada, nisu kriva djeca.

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi — od Boga.

 ..................................................................................................

18.  studenog 2007.,  šesnaesta obljetnica pada Vukovara nakon herojske obrane 82  dana od daleko nadmoćnijeg agresora -  grada mučenika ,  hrvatske Hirošime. Koliko se još sjećamo Siniše Glavaševića, legendarnog  novinara Hrvatskog radio Vukovara, mučki ubijenog na Ovčari  zajedno s drugim ranjenicima vukovarske bolnice?  

Tjedan dana prije pada već razrušenog grada  i vjerojatno prije svoje pogibije   uspjeva  poslati faksom  prijatelju  pjesniku Mladenu Kušecu  svoje priče napisane  tijekom opsade, koje  Matica  hrvatska  objavljuje  u ožujku  1992. god. u knjzi Priče iz Vukovara. 

Ovoga puta Moj svijet donosi  dvije priče, iz kojih se može vidjeti  najvažnije: koliko su „zaista do Boga djetinje i iskrene i lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja“ (M. Kušec).  One su i poziv i vapaj i prijekor  i molba - svima nama, koji živimo u slobodnoj Hrvatskoj, da ne zaboravimo ideale zbog kojih su  i on i toliki drugi dali ono najvažnije - svoju mladost, svoje živote. 

Siguran sam da će vam se priče  dopasti. Ako  ne uspijete naći knjigu,  možemo nastaviti s  njihovim objavljivanjem   na našoj stranici. Siniša Glavašević, „hrvatski Heraklo“  naših dana  (V. Pozaić), zaslužuje to, zaslužuje to njegov sin, njegova obitelj,  svi heroji Vukovara i   domovinskog rata. A.B.