Opet smo pred izborima, ovaj put lokalnim. Opet ista pitanja, iste dileme: kome dati svoj glas, kome vjerovati, da li uopće  izaći, pa toliko su nas puta već iznevjerili. Istina, ovoga puta pravila su nešto drugačija, možemo birati i osobu, ne samo listu (detaljnije u teksti I. Miklenića). Evo teksta kojega smo objavili pred posljednje  saborske zastupničke izbore.  

Predizborna kampanja  je u punom jeku. Liste  već davno  objavljene.  Za sto i pedeset mjesta u Saboru natječe se  hrpa stranaka i 3500 kandidata; za  jedno mjesto dvadeset kandidata.  Sa TV ekrana   i džambo plakata gledaju   nasmiješena, ušminkana lica.  Slušamo obećanja, planove,  vizije. Izbori će, kažu koštati oko 100 milijuna kuna.  Dragi Bože, što bi se moglo s tim novcima napraviti. Ali,  to  je cijena demokracije. 

Međutim, koga  birati?  I kako?   Kako razlučiti  iskrenost od  praznih  riječi i lažnih obećanja?  Istinu od laži?    Da li u politici uopće ima iskrenosti i istine?   I može li je biti? Ona - politika  morala bi  biti najčasnije  zanimanje.  A  političari bi trebali služiti  svome narodu i interesima svoje zajednice, svoje države. Znamo kako to u praksi  izgleda. Već imamo  malo iskustva.  Već smo kušali  plodove demokracije.  Mnogima su pomalo gorki.

Kome dati svoj glas?  Svi se kite pridjevom  hrvatski,  svi zbore lijepo, pametno, pošteno. Na ranu bih ih previo. Ali, elementarno iskustvo i zdrav razum  upozorava nas  da  ne smijemo  uzeti baš sve   kao   novo za  gotovo.   

Razmislimo malo  I sjetimo se  vladavine  prve  garniture  naših izabranika, pa druge, pa  treće.   Sjetimo se pretvorbe društvenog vlasništva u privatno, pa sanacija poduzeća, banaka, pa onda  njihove  prodaje strancima;  prodaje  medija itd. itd.   I dok nam se ova umilna lica s ekrana obraćaju  s uvažavanjem,  ne zaboravimo kako nam je kad čekamo pred šalterima, uredima, u bolnicama, kad tražimo  suglasnost za gradnju, za pokretanje posla, kad se nemamo kome požaliti. itd. itd.  Ali budimo pošteni  i uočimo  i  dobro  što je napravljeno.

Kome dati svoj glas?  Nikome?   E to bi bilo najgore?  Sjetimo se samo  koliko je generacija čeznulo za svojom državom Hrvatskom. Koliko  Hrvata  je   patilo  po svijetu  i   čeznulo za  domovinom; koliko ih je stradalo jer nisu imali svoju državu da ih štiti.  Sjetimo se dramatične povijesti,  «od stoljeća sedmog» do naših dana.  Koliko   trpljenja,  koliko stradanja,  zbog naših grešaka, krivih poteza, loših izbora, pogrešnih ljudi u kritičnim trenucima.  

A  svi ovi ljudi na listama ,  kakvi su  takvi su – naši su. Valjda boljih nemamo. Ako imamo, zašto se nisu  aktivirali? Pokušajmo među njima izabrati  najbolje.  

Ne mogu se domisliti ničemu pametnijem od onoga što savjetuju  naši mudri biskupi:

1. za one koji se brinu za opće dobro, za solidarne sa siromasima i obespravljenima,
2. za one koji brane i štite ljudski život, od začeća do naravne smrti.
3. za one koji promiču dostojanstvo braka i obitelji, te pravo roditelja na odgoj djece,
4. za one koji  podupiru demografsku obnovu zemlje,
5. za one koji se zalažu za slobodan izbor vjerskog odgoja i vjeronauka u školi,
6. za one koji promiču pravo na zaposlenost, rad, dom, dječji dodatak,
7. za one koji se bore za neradnu nedjelju i porezni sustav u korist obitelji,
8. za one koji se zalažu za socijalnu pravdu, za pravo na informaciju u službi istine
9. za one koji se suprotstavljaju drogi, ovisnosti, korupciji, prostituciji,
10. za one koji se zalažu za istinu o Domovinskom ratu i braniteljima.

Ipak, ako  ni ovo nije dovoljno, onda bih rekao:  po svojoj savjesti, znanju i uvjerenju birajmo najbolje. Misleći pri tome na  njihov odnos prema trajnim vrijednostima, koje opet svatko  za sebe mora definirati.   Ako ih baš lako ne  prepoznajemo – birajmo  najmanje loše.