Silvana Oruč Ivoš, Vjesnik

(...) Mladi bez ikakva povoda prečesto tuku svoje vršnjake, a ti napadi prečesto završavaju kobno. Oni koji to čine, kao da nemaju nikakvu svijest o tome da su zauvijek prekinuli nečiji život, a to je onda odgovornost cijelog društva. Ili, bolje rečeno, odraslih, svih koji su u doticaju s mladima(....)

Razmišljajući o tome na koji ću način ovaj put pisati o korizmi, nisam mogla zaobići tri događaja. Prvi je objava poražavajućih podataka kako u Europi od depresije pati 21 milijun ljudi, a predviđa se da će ona postati prva bolest svijeta. Na žalost, veliki broj oboljelih život završi suicidom. Druga stvar je na brzinu pokrenuta (ili nametnuta!) rasprava u dijelu medija o tome treba li legalizirati eutanaziju (?!). I napokon, tu je priča kako u vrijeme nadolazeće recesije »poslovi« cvjetaju jedino raznoraznim proricateljima budućnosti.

Sve tri stvari, iako su na prvi pogled potpuno različite, u svom korijenu imaju isti problem, a to je kriza vrijednosti. Čini mi se zato da je u priči o ovogodišnjoj korizmi dobro posvetiti koji redak upravo toj krizi vrijednosti, i to zato što je korizma vrijeme za popravak i preokret. Ali i vrijeme koje mi, vjernici doživljavamo kao priliku za promišljanje i vrijeme koje, na kraju krajeva, prethodi Uskrsu. Ili za one koji nisu vjernici, to je vrijeme koje prethodi proljeću. Pa i onom duhovnom. Korizma je zapravo savršeno vrijeme jer je u svojoj biti na neki način kontradiktorna. Ozbiljna i tiha, a ako joj se pruži prilika, ujedno najplodnija. I to za vraćanje vrijednostima.

O krizi vrijednosti, koja je na žalost sve očitija, može se govoriti s raznih strana. Recimo, na način da se progovori o sve prisutnijem materijalizmu koji se onda i u ponašanju i na duhovom planu održava kao gramzivost, a u konačnici i kao nazadnjaštvo najgore vrste. Ili na način da se progovori o svojevrsnom gubljenju mogućnosti prepoznavanja temeljnih ili iskonskih vrijednosti, zbog čega sve više i više toga postaje »normalno«. Čak i onda kad je riječ o sasvim iskrivljenim stvarima. Zato je možda pravo pitanje kako vratiti ono istinsko u svijest i kako čovjeka učiniti osjetljivim na to. To nije lako i to se vidi u bezbroj primjera. Jedan od gorih je učestalo (maloljetničko) premlaćivanje na ulicama.

Mladi bez ikakva povoda prečesto tuku svoje vršnjake, a ti napadi prečesto završavaju kobno. Oni koji to čine, kao da nemaju nikakvu svijest o tome da su zauvijek prekinuli nečiji život, a to je onda odgovornost cijelog društva. Ili, bolje rečeno, odraslih, svih koji su u doticaju s mladima.

Na nedavno održanoj tribini »Zajednički vidici« u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi upravo o temi krize svijesti o vrijednostima, jedan od govornika, profesor teologije i ugledni bioetičar dr. Tonči Matulić rekao je, među ostalim, da mladi čovjek prihvaća sam ono što vidi kroz nas i što prepoznaje u društvu kao dominantno. »Zato najsnažniji govor, najsnažnije svjedočanstvo, najveći dokaz govora o vrijednosti jest uzor, primjer koji je vrijedan divljenja. Dakle, kriza svijesti o vrijednostima nije teorijski problem, nego praktički prizemni problem«, istaknuo je dr. Matulić.

S tim u vezi moram spomenuti nedavni »susret u prolazu« u jednoj jarunskoj crkvi koji mi se toliko urezao u pamćenje da sam o njemu danima razmišljala. Na samom izlazu iz crkve slučajno sam se mimoišla s povećom grupom mladih kojoj je upravo završilo druženje. Izlazili su veselo usput se međusobno zadirkujući i dobacujući onako kako to čine mladi ljudi. Svećenik s kojim sam netom prije toga razgovarala o mnogo čemu, pa tako i o krizi vrijednosti i koji je u tom razgovoru dosljedno naglašavao kako je puno više svijetlih primjera, samo se okrenuo prema meni i u šali za posljednje koji su izlazili dometnuo: »Evo vidite, ovo su budući predsjednici države, Vlade i Sabora« aludirajući na to da oni imaju usađene temelje i da danas-sutra mogu postati što god žele. I slažem se. Srećom je takvih mladih ljudi puno više. Oni crni samo više bodu oči.

Jedna me se stvar u novim antirecesijskim mjerama iznimno dojmila. A to je skriveni protekcionizam. Odnosno preporuka da se što više kupuju domaći proizvodi, da se koriste usluge domaćih tvrtki i da učenici na maturalna putovanja odlaze u hrvatske gradove i mjesta. Kao i to da će se bolje kontrolirati kvaliteta uvezenih proizvoda.
Iako su takve preporuke ponajprije rezultat očekivanja posljedica globalne ekonomske krize koja se, htjeli to mi ili ne, već vidi i u Hrvatskoj, i u kojoj je važno ama baš svaku kunu usmjeriti na održanje nečijeg radnog mjesta, čini mi se da bi malo više takvog protekcionizma dobro došlo i u nekim drugim (mirnijim) vremenima.

Nije mi, naime, nikad bilo jasno kako je moguće da se usred turističke sezone u domaćim hotelima strancima prodaje uvezena hrana prečesto puno lošije kvalitete od domaće. Istodobno su proizvodi domaćih proizvođača propadali. Isto tako, nikako nisam mogla razumjeti činjenicu, čak unatoč svim zakonitostima slobodnog tržišta, da se i na tržnicama jedva nađe domaće voće i povrće.

Prije samo koji dan u dijelu medija vodila se rasprava o pitanju zašto uvozimo luk ili grah iz Kine ili neke druge daleke zemlje, tim više što se zna dogoditi da je neki put riječ o proizvodima upitne kvalitete? Uglavnom su se svi zgražali nad time jer i jedno i drugo možemo i sami proizvesti u dovoljnim količinama. No odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan. I takva (često nekvalitetna) roba imala je ili još ima svog kupca. A razlog za to nije samo nedostatak novca (proizvodi sumnjive kvalitete uglavnom su jeftiniji), već mahom nedostatak svijesti o tom problemu. Drugim riječima, dok god bude onih kojima je to svejedno, i bofl ili škart roba imat će prođu.

Ako ova kriza, od koje svi strepimo, a zahvaljujući preporukama samo tu stvar promijeni nabolje, ako se naučimo cijeniti domaći i puno kvalitetniji proizvod, ako postanemo svjesni da tako čuvamo radna mjesta, možemo reći da se iz nje nešto dobro izrodilo.