U ljubavi i radu

Darko Rubčić, Svijetlo riječi

(...) Mi ne možemo niti ima potrebe mijenjati  svijet i ljude oko nas, ali možemo i moramo mijenjati svoj život, ovaj svakodnevni, i svoj odnos prema drugima i prema radu(...)

Nema čovjeka koji ne bi želio imati sretan ispunjen život. Problem je međutim kako jedan jedini i nepovratni život učiniti takvim. Vjerojatno oduvijek čovjeka muči ovo pitanje, ali ga vrijeme u kojemu se nalazi civilizacija danas čini još akutni­jim. Današnji brzi, na momente gotovo nedostižni ritam življenja dovodi u pitanje granice naše izdržljivosti, tjera­jući nas da pred sebe stavljamo ciljeve koji često nadilaze nas same, i odjednom se zateknemo pred nepremostivom provalijom. Vremena i povratka više nema, a mi po svaku cijenu očekujemo rezultate i to odmah.

Ali tako ne ide. Nemogućnost ostvarenja zacrtanih ci­ljeva rađa u nama prazninu, razočare­nja, depresiju i trajnu nervozu koja vre­menom potpuno ovlada nama i postaje naš habitus. Da se ne zavaravamo, goto­vo svi mi "bolujemo" od ove moderne bolesti i vrlo je mali broj onih koji znaju „recept" za dobar život.

Čovjek je društveno biće i rad mu je bitno imanentan. Kao društvena biča upućeni smo jedni na druge a od rada živimo. U tim dvjema neodvoji­vim datostima odvija se cjelokupan naš život i tek u svjetlu naših odnosa s drugima i našega odnosa prema sva­kodnevnom radu može se govoriti i o našem odnosu s Bogom.

A kakvi su naši međusobni odnosi? Ako zavirimo u sebe i, naravno, ako smo spremni priznati sebi, otkrit ćemo da smo postali bića bez osjećaja za druge, bez stvarne sućuti prema bližnjemu u potrebi. Naučili smo montirati lice koje na vani možda i ostavlja dojam da nam je do drugoga stalo, ali je naše srce daleko. Opravda­mo se da nemamo vremena ni za svoje, a kamoli za tuđe probleme, a zapravo se radi jedino o našem htijenju od­nosno nehtijenju da drugomu priđemo i saslušamo ga. I tako stalno mijenjamo maske, već prema potrebi. Glumi­mo. Možemo li se prisjetiti kada smo se posljednji put, ili, jesmo li se uopće ikada istinski zauzeli za drugoga zbog njega sama? I kad pomažemo, činimo li to zato što nam je do toga stalo ili već u startu tražimo svoju računicu, po­kazujući pred drugima kako smo velikodušni?

Konačno,možemo li podnijeti i radovati se tuđem uspjehu i sreći ili djelujemo iz naše vlastite nesreće, životnih promašaja i izmišljenih povrijeđenosti tako da nam je jedini cilj da razorimo i ono što je dobro i što vrijedi?

Što se tiče rada i našega odnosa prema radu, moramo se, nažalost, pomiriti s činjenicom da živimo u vremenu u kojemu su profit i zarada jedini i glavni pokretač i cilj, dok je radnik tek sredstvo u ostvarenju toga cilja. Služimo radu a ne on nama. Pogađa nas i boli što se naš rad nedovoljno vrednuje i plaća a mi se nezaštičeni i prepušteni volji poslodavca nemamo kome obratiti. Sve to kod nas stvara dodatnu nervozu, osjećaj bezvrijednosti i bezvoljnosti za bilo što. Stoga i ne čudi što s teškom mukom ustajemo i još s većim gađenjem odlazimo na posao. Radimo samo što nam se kaže, gledamo uvijek iste face, slušamo iste priče, trpimo nepravde i jedva čekamo da prođe tih osam ili više sati da bismo se onda umorni i prazni vratili kući. I tako iz dana u dan. Godinama. Život nam prolazi a mi smo sve uvjereniji da prolazi mimo nas. Najteži je osjećaj promašenosti života.

Kako onda učiniti život smislenijim? Najvažnije je pomiriti se s čiinjenicom da mi ne možemo niti ima potrebe da mijenjamo svijet i ljude oko nas, ali možemo i moramo mijenjatisvoj život, ovaj svakodnevni, i svoj odnos prema drugima i prema radu. Tu promjenu trebamo prihvatiti kao trajni proces, kao naš doživotni i nikada do kraja ostvareni projekt. Da bismo u tome uspjeli, potrebno je prije svega htijenja i odvažnosti, povjerenja u snagu dobra i u vlastite snage te strpljivosti. Naš život dobit će smisao tek kad se istinski založimo za dobro i za drugoga. Jer slobodan je jedino onaj tko sebe nesebično daruje drugima.

Teško je u ovo povjerovati, ali u konačnici, što možemo izgubiti? Možda vlastitu oholost? Umišljenost? Stvarne i izmišljene bolesti? Ako je to u pitanju, onda zaista vrijedi povjerovati i pokušati. Možda tek tada uspijemo i u našoj sivoj i monotonoj svakodnevci prepoznati jedinstvenu moguć nost našega radikalnoga ostvarenja u čovječnosti.