Domoljublje - Barack Obama

Silvna Oruč Ivoš, Vjesnik

Novi američki predsjednik Barack Obama u svom je inauguracijskom govoru čak petnaest puta spomenuo naciju i čak četrnaest puta Ameriku. Prije čina inauguracije duboko se molio, bio na svetoj misi, zakletvu je polagao s rukom na Bibliji i pritom zazvao Boga u pomoć. Barack Obama, kao i svi američki predsjednici, s ponosom sluša državnu himnu i pritom stavlja ruku na srce, ljubi državnu zastavu. Barack Obama, koji je američki predsjednik tek nekoliko dana, nije miljenik samo Amerike (odnosno ljudi koji su ga izabrali), već i cijelog svijeta. I u Hrvatskoj ima javnih osoba koji ne kriju da ga vole, koji ga citiraju i koji se na njega pozivaju…

No, da se Barack Obama kojim slučajem dogodio u Hrvatskoj i da se ponaša i govori na isti način, ne bi bio ni približno slavljen kao sada. Hrvatski Barack Obama bio bi desničar, čovjek koji svojim ponašanjem gura Hrvatsku u prošlost i vrlo brzo bi uz njegovo ime, a u to ne treba sumnjati, prikrpali pridjeve kao što su nazadni ili primitivni.

Jer, za razliku od Amerike, Hrvatska ima svoje »napredne snage«. Koje se dive svemu što je 'stranjsko', ali istodobno bez problema gaze po svim domaćim vrijednostima. Jer su one nazadne. Zato je moguće da se u Hrvatskoj ljudi koji slušaju domoljubne pjesme i koji se kite hrvatskim zastavama, javno nazivaju primitivcima. Zato je moguće da se u Hrvatskoj nakon smjene jedne vlasti bez problema promijene državni blagdani, među kojima i onaj najvažniji. Zato je moguće da hrvatski učenici u golemom postotku pojma nemaju kad je Dan državnosti ili da, ovisno u koju školu idu, uče različitu povijest. Odnosno, povijest iz udžbenika koji različito iznose povijesne događaje. Uglavnom one novije.

U Hrvatskoj se, na žalost, može dogoditi da se »napredne snage« bez problema javno izruguju, primjerice, vjernicima i onda za to još budu i pohvaljeni. Ili da na stup srama objese sve one koje se ne usude razmišljati kao »oni«.

No, te iste »napredne snage« progutat će knedlu u grlu zbog Biblije, Boga i svete mise i iz svojih prvih redova divit će se izboru Baracka Obame i javno govoriti kako i nama treba jedan takav. I poklopiti se ušima zbog toga što su danima prije inauguracije novog američkog predsjednika u svojoj površnosti tvrdili (a oni to, kao, znaju?!) da on neće položiti ruku na Bibliju i reći: »Tako mi Bog pomogao!«.

»Napredne snage« nastavit će se diviti Baracku Obami, ali ne zbog toga što on govori i radi, već zbog toga jer je on u modi. Zbog toga se i nije moglo dogoditi da se itko od domaćih političkih analitičara osvrne na činjenicu da je novi američki predsjednik u svom inauguracijskom govoru izjednačio fašizam i komunizam i zapitati se što to znači u svjetlu činjenice da ju je izrekao prvi čovjek prve svjetske velesile. Isto onako kako nikome nije palo na pamet istaknuti zadnju poruku iz Obamina inauguracijskog govora da su marljivi rad i poštenje, hrabrost i fer igra, tolerancija i znatiželja, lojalnost i patriotizam bili tiha snaga napretka tijekom povijesti. Kod nas takvo što mogu pjevati ili govoriti samo zadrti pjevači ili primitivni političari koje je pregazilo vrijeme.