|
Znanje i mudrost
Olga Carević
Dražen Vikić -Topić , Vjesnik
Promišljanja Ivana
Supeka, akademika, fizičara, filozofa, književnika, a nadasve humanista,
sadržana u njegovim brojnim knjigama, člancima, esejima i govorima, ostavila su
neizbrisivu poruku o važnosti humanističkih i demokratskih svjetonazora za
suvremeno društvo.
Univerzalno
i progresivno stvaralaštvo potiče razvoj i obogaćuje život svakog čovjeka u
društvenoj zajednici. U tom smislu su nam i promišljanja Ivana Supeka,
akademika, fizičara, filozofa, književnika a nadasve humanista, sadržana u
njegovim brojnim knjigama, člancima, esejima i govorima, ostavila neizbrisivu
poruku o važnosti humanističkih i demokratskih svjetonazora za suvremeno društvo.
Zaključujući
svoja stajališta o »Načelima pravednoga svijeta« Supek je rekao: »Bitno je da
ljudska sloboda i univerzalnost ostaju sačuvani« (Foundation of Justice, Grazer
Philosophische Studien, Graz, 1981.). Kao čovjek renesansnog obrazovanja, Supek
je u svoj humanizam uključio epistemologiju, etiku, sućut, pravdu i slobodu,
dok je ideju o jedinstvu znanosti, umjetnosti i filozofiji promovirao u
suglasju sa zamislima Platona i Aristotela. Supek se očituje i kao zagovornik
Europske unije, što je razvidno iz njegova govora održanog u Mađarskoj
akademiji 1994. godine: »Ujedinjeni narodi Europe mogli bi biti najveći
promicatelji svjetskog jedinstva, jer je Europa potakla uspon moderne znanosti
i umjetnosti«. Taj je govor objavljen pod naslovom: »Science in the Future of
Europe« (izd. Mađarska akademija, Budimpešta, 1994.). Bogato životno iskustvo i
stečeno znanje Ivana Supeka gotovo se poistovjećuje s izričajem sv. Tome
Akvinskog (1224. - 1274.): »Učenjem se stječe znanje, a mudrost je dar«.
Pokušajmo
rezimirati život i djelo Ivana Supeka. Rođen je 8. travnja 1915. godine u
Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Već potkraj osnovne škole
Supek je pisao tekstove za lutkarsko kazalište i pjesme. Jedna od njegovih
pjesama posvećena je njegovoj baki koja mu je uz majku bila glavno emocionalno
utočište. U višim razreda gimnazije, potaknut romanima Bernarda Shawa (1856. -
1895.) i Henrika Ibsena (1828. - 1906.) napisao je svoju prvu dramu »Bankrot
Ivana Kreugera« koja nosi značajke njegove kasnije proze. Zanimljivo je
spomenuti da je Supek studirao i glazbu, glasovir kod poznate pijanistice
Melite Lorković. Kasnije mu je glazba uz intelektualni rad bila stalna
inspiracija. Također se bavio sportom, posebice tenisom sve do kasnih godina.
Potkraj srednje škole Ivan Supek se opredijelio za teorijsku fiziku koja je u
to vrijeme privlačila pozornost znanstvenog i misaonog svijeta. Ideja o
teorijskoj fizici odvela ga je u Zürich, gdje je upisao matematiku, fiziku,
filozofiju i biologiju, a potom nastavlja studij u Leipzigu, u prvom
istraživačkom centru u svijetu za teorijsku fiziku. Osim toga, pohađa
predavanja i sudjeluje u istraživanjima profesora Wernera Heisenberga (1901. -
1976.), jednim od najpoznatijih teorijskih fizičara tog vremena. Iz rezultata
tih znanstvenih istraživanja proizišla je i njegova doktorska disertacija koju
je obranio 1940. godine u Leipzigu. Nakon obrane disertacije, Supek je nastavio
surađivati sa svojim profesorima, posebice s Wernerom Heisenbergom s kojim je
uspostavio i bliske prijateljske odnose. U ožujku 1941. godine zbog
antifašističke djelatnosti uhitio ga je Gestapo, te je više mjeseci proveo u
zatvoru. Na intervenciju Heisenberga, ali i drugih profesora sa Sveučilišta u
Leipzigu, Supek je pušten iz zatvora, te se vraća u okupirani Zagreb. U
kolovozu 1943. godine, dosljedan antifašističkom pokretu, Supek odlazi na
oslobođeni teritorij gdje radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. Upoznaje
nastavnicu povijesti Zdenku Tagliaferro s kojom osniva brak. Imaju troje djece
(Iris, Silvia i Ivan) s kojima zajedno žive do Supekove smrti 2007. godine.
Tijekom
rata održan je u Topuskom (25. do 27. lipnja 1944.) Kongres kulturnih radnika
Hrvatske. Na tom skupu Supek je održao predavanje o značenju
znanstveno-istraživačkoga rada u izgradnji zemlje i pritom je uputio apel
protiv upotrebe nuklearnog oružja. Supekov je govor objavljen 1945. godine u
prvom broju mjesečnika za popularizaciju prirodnih znanosti »Priroda«. Od tog
se vremena Supek zalagao za potpuno i opće razoružanje pod okriljem Svjetske
zajednice naroda.
Privržen
idealima čovječnosti i humanizma, Supek je s još dvanaest znanstvenika (Linus
Pauling, Bernard Russel, Jean Rossand i dr.) potpisao deklaraciju kojom se
podržava kozmopolitski pokret »Citoyens du monde« (»Građani svijeta«) 1962.
godine. Iste je godine sudjelovao na Pagvaškoj konferenciji u Cambridgeu koja
je jednodušno prihvatila ideju o općem i potpunom razoružanju, a povratkom u
Zagreb osnovao je Jugoslavensko pagvaško društvo (kasnije Hrvatsko pagvaško
društvo) i postao njegov predsjednik. Godine 1963. Supek je organizirao veliku
Pagvašku konferenciju u Dubrovniku, gdje su se još detaljnije razvile zamisli o
razoružanju. Tijekom godina Supek je sudjelovao i na mnogim drugim
konferencijama koje su donosile odrednice protiv nuklearnog, ali i drugog
naoružanja. U 1966. godini osnovao je časopis »Encyclopedia moderna«. Kao
glavni urednik Supek je u uredništvo okupio mnoge znanstvenike i umjetnike
diljem Jugoslavije, a u časopisu je promicao politički pluralizam i
demokraciju, razoružanje i mir.
Nakon
Drugog svjetskog rata Supek je izabran za profesora teorijske fizike, a kasnije
i profesora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu. Budući da je u to vrijeme
teorijska fizika postigla velik ugled, savezna vlada je u svibnju 1950. godine
donijela zaključak da se Ivanu Supeku povjeri gradnja Instituta za fiziku u
Zagrebu, u okviru JAZU-a. Ujedno je imenovan i direktorom tog instituta. Ubrzo
nakon početka rada Instituta, Supek je proširio njegovu djelatnost s fizike i
na temeljna istraživanja u kemiji, biologiji i elektronici. Novi
multidisciplinarni institut dobio je ime Institut »Ruđer Bošković«.
Za rektora Sveučilišta u Zagrebu Supek je izabran 1968. godine. Tijekom svoga
rada poticao je reformu studija u skladu s tadašnjim napretkom pojedinih
područja znanosti. Na Međunarodnoj konferenciji Sveučilišta u Montrealu,
održanoj 1970. godine, prihvaćen je Supekov prijedlog da se uspostavi
institucija za suradnju Sveučilišta iz raznih zemalja. Već sljedeće 1971.
godine, u skladu s tim promišljanjima, osnovan je Interuniverzitetski centar
(IUC) u Dubrovniku. Na osnivačkom sastanak IUC-a sudjelovali su predstavnici
tridesetak svjetskih sveučilišta, koji su potpisivanjem zajedničke povelje
potvrdili univerzalni duh znanosti i umjetnosti.
Nakon
burnih događaja između 1968. i 1971. godine Supeku je određena »šutnja u
javnosti« koja je trajala sve do uspostave hrvatske države. No tijekom tog
razdoblja on je i dalje bio vrlo aktivan, posebice u području književnosti, a
održao je i mnoga predavanja na sveučilištima u inozemstvu.
Uspostavom Republike Hrvatske, Supek je izabran za prvog predsjednika HAZU-a.
Tu je funkciju obnašao od 1991. do 1997. godine zalažući se osobno, ali i s
drugim akademicima za poštivanje ljudskih prava, snošljivost, pravdu i mir. Prvo
predavanje nakon »dugogodišnje šutnje« Supek je održao na znanstvenom skupu
»Elektronska struktura i svojstva molekula i kristala« prije dvadeset godina u
Cavtatu, o čemu je vrlo iscrpan i zanimljiv članak napisao prof. dr. sc.
Zvonimir Maksić, 17. prosinca ove godine u Vjesniku.
U svom najvećem djelu »Hrvatska tetralogija« (Zagreb, 1995.) Supek obrađuje
slijed događaja i okolnosti u kojima je živio, opisuje svoje težnje i
razočaranja od partizanskog ustanka 1941. godine do vremena tranzicije 1994. godine,
te ističe da je stvarnost bez mašte pustinja života.
Među
brojnim knjigama, esejima, dramama i romanima spomenimo samo neke koje su
najviše impresionirale čitatelje, barem autore ovog teksta: »Spoznaja«
(Mladost, 1971.), »Teorija spoznaje« (Biblioteca Encyclopaediae Modernae,
1974.), »Krivovjernik na ljevici« (Globus, Nakladni zavod, 1992.), »Mene tekel
fares« (Naklada MD, 1999.), »Na prekretnici milenija« (Prometej, 2001.),
»Rudjer Bošković« (Školska knjiga, 2005.) i navedena autobiografija, sve izdane
u Zagrebu.
I
na kraju uzimamo u ruke i čitamo autobiografiju Ivana Supeka »Tragom duha kroz
divljinu« objavljenu 2006. godine (Profil international d.o.o.) gdje nam na
posljednjoj, 376. stranici autor ostavlja svoju poruku: »Pouzdah se u
transcendentnost koja prelazi ljudske vjekove, ali se ne zaustavlja u kakvoj
apsolutnoj sigurnosti. Dokle sam dospio, ne znam? Fenjer iskustva obasjava s
krme tek prevaljene milje, i to zastrte u magli. I kako reći amen kad sve to
prekapanje prošlosti i projeciranje budućnosti ostaje proturječnim i
nepredvidljivim, punim zamke i prijetnji. Na kraju tog spisa mogu još jedino
reći da nema svršetka i zaključka. Ako je to epilog, možda je i to bolje negoli
zaključiti knjigu života u apsolutnoj konačnici«.
Autori su znanstveni savjetnici
|
