I vaši i naši – na groblju

Zvonimir Milčec, Jutarnji list

Posljednji pozdrav susjedu Matiću

Groblje je mjesto gdje se ipak nemremo di­jeliti na purgere i do­jdeke. Ili na vaše i naše. U srijedu sam se na remetskom groblju oprostil od svog bukovačkog susjeda Bože Matića. Dvije kuće nas dijele. A znamo se godinama, i to od njegova dolaska na naš brijeg. A došljaci su mahom na Bukovac počeli dolaziti šezde­setih i sedamdesetih. I kupo­vali zemljišta, koja su se tada mogla kupiti za siću, za raz­liku od danas kad su cijene be­zobrazno visoke.

Matići, Dr­mići, Ivančići, Šarići, Bakule, Begići, Puškari, Ivande, Renići, Drinovci, Lozančići, Kelave, Leke, Vidići, Šošići... Šošići su bili medu prvima. Pr­va generacija je tu odavno pokopana. A od druge, s Mirkom Šošićem sam se druži. A moja žena s njegov­om sestrom Ružom pohađala prva četiri razreda u remetskoj pučkoj školi. Mirko koji mi je po godinama blizu, čisti je ka­jkavac. Ima i mlađih koji ka­jkaju, ali u većini su ostali "svo­ji". Susjeda Jozu Renića, profesora hrvatskog i vrsnog lektora i redaktora, zaposlil sam u svojoj redakciji, gdje je napravil uglednu novinarsku karijeru. Sestru mu Vesnu u redakciji zaposlil sam kao po­moćnu radnu silu, gdje, kao i njezin brat, odrađuje već svoj dvadesetogodignji radni staž. Otac Ante, veliki meštar stolar, sve živo od drva vlastoručno i temeljito odradil je u mojoj kući. A Pero Drmić, uz pomoć svojih sinova (jedan kajkavac, drugi štokavac), prekrivao mi je krov na kući.

I sad se na oproštaju na remetskom groblju susrećem s mnogima od njih. Istina je da je nas do­morodaca 10 posto među oku­pljenima, ali takav je, samo obrnuti, odnos i kad poka­pamo nekog od naših. Od pokojnika se oprostil remetski župnik Anto Knežević, rodom iz bosanske Posavine, koji je zamijenio dugogodišnjeg žup­nika oca Slaveka Miheteca, mojeg bukovačkog starosje­dioca, koji je sada ravnatelj remetskog svetišta...

Posljednji pozdrav susjedu Matiću!