Kako iz krize? PDF Ispis E-mail
Administrator   

Zašto nam tako loše ide i kako dalje?

Grga Antić

 

 

..Vratiti se   izvornim  idealima i napuštenim  provjerenim   vrijednostima;  više  brige o općim nacionalnim i državnim  interesima, više brige o malom čovjeku,  više socijalne osjetljivosti,  vladavina prava,   više  istinske  slobode i  demokracije, osigurati princip   biranja  najboljih   u  svim  situacijama i u  svim segmentima društva, popraviti izborni sustav (glasovati za pojedince na listi, ne za cijelu listu), isključiti nepotizam i političku podobnost;  više brige o  kulturi, o odgoju i obrazovanju, reafirmirati obitelj  koja je sada ugrožena i vratiti joj ono mjesto u društvu koje joj pripada.... Pa će se ubrzo stanje  početi  pomalo  popravljati, a naši građani, posebno mladež početi vjerovati  da život u Hrvatskoj ima perspektivu


Veselili smo se kad smo dobili svoju državu. Svi smo  za nju glasovali na referendumu. Nadali smo se  kad se rješimo okova, kad budemo sami svoji gospodari,  da će nam biti bolje. Da će Hrvatska procvjetati. Da će biti više pravde, više jednakosti,  više  slobode, više demokracije,  više reda, više sigurnosti,  više posla,  više napretka, više socijalne osjetljivosti,  više ljudskosti, više kulture, više radosti, više  međusobne povezanosti...više....Nažalost, čini se, zatajili smo u svemu. Nisam nostalgičar, ne žalim za prošlim vremenima, ne povratila se, ali, teško je naći činjenice koje bi osporile takav dojam. Zašto nam se tako nešto događa?

 

Bio je rat, bili smo sami sebi prepušteni, bez oružja,  nasuprot moćnog neprijatelja, u to vrijeme četvrte vojne sile u Europi. Ali pokazali smo da smo kvalitetan narod, da smo spremni životima braniti stečenu slobodu i ideale. A onda nam se  počelo događati...

 

Dok su najbolji  sinovi i kćeri Hrvatske bili na crtama bojišnice , ili na sve druge načine uključeni u obranu države i slobode, započela je pretvorba. Rečeno je -  morali smo. Pod pritiskom Zapada. I vrijednosti koje su   generacijama stvarane predane su u ruke pojedincima i skupinama. Koji su bili probrani, podobni,  dovoljno brzi i lukavi, spremni za sve moguće  poslovne  avanture, rizike   i političke kompromise. (*)  Govorilo se o dvjesto jakih obitelji, o „stališu“, koji će povući  cijelo društvo  naprijed.

 

Nažalost,  novi vlasnici, nova elita, u velikom broju slučajeva nisu imali potrebne  ni stručne, ni moralne kvalifikacije  za preuzete uloge.  Na račun  preuzetih poduzeća dizali  su velike kredite, dobivenim  sredstvima servisirali potrebe političkih stranaka,  nestručno ulagali  u  razne druge poslove, ili deponirali  sredstva u strane banke, dok su  poduzeća mahom propadala, a radnici ostajali na ulici.  Velika većina hrvatskih građana nije  imala  nikakvu šansu u tom  procesu. Osim izgubiti život,  postati invalid, oboliti od PTSP-a, završiti na burzi,  u  kuhinjama socijalne pomoći,  i u najboljem slučaju preživljavati na crkavici radeći u državnim službama -  državnoj upravi, školama, bolnicama, institutima, akademijama, sudovima itd.

 

Bio je to početak diferencijacije  u novoj Hrvatskoh. Na one koji imaju sve i  one koji nemaju ništa. „Jedni su dobili metak, drugi imetak“. O takvoj pretvorbi vlasništva  govorilo se  kao o najvećoj pljački Hrvatske (I.Supek). Ali,  koja je, mada nemoralna, jer nije bilo jednakih šansi za sve, izvedena legalno, prema  netom donešenim zakonima (N.Valentić). Bilo je to prvo veliko razočarenje, prvi veliki razlog za urušavanje  onog ushita i oduševljenja činjenicom  da imamo svoj državu, da „imamo Hrvatsku“.

 

Naravno da su to obilato  koristili oni kojima nikada nije bila po volji  samostalna Hrvatska , koji su  u takvim  okolnostima  našli plodno tlo za još veće širenje defetizma,  nezadovoljstva, smutnji i podjela  u hrvatskom društvu  po svim mogućim osnovama – na desne i lijeve, na sjeverne i južne, na ruralne i urbane, po regionalnom pristupu itd.  Posebno su  i vrlo  sustavno sotonizirani Hrvati  iz Hercegovine i Bosne kao uzrok svih nevolja koje su snašle Hrvatsku, unatoč očitim  činjenicama o njihovom nemjerljivom doprinosu  u obrani  države. Istina, dobro su im  u tom smislu išli  na ruku  pojedinačni  negativni primjeri, koje su oni vrlo umješno generalizirali  na   sve.

 

Onda  slijede i nove stvari. Već  prvih godina rata,  dok je Hrvatska još  u smrtnoj opasnosti, građani s nevjericom spoznaju  kako Sabor izglasava  za  dužnosnike i zastupnike  plaće koje su višestruko i  do desetak puta  veće od tadašnjih prosječnih plaća. Pa onda da su  ti isti  ljudi članovi  i  do deset – dvadeset nadzornih odbora   za što dobivaju  za obične građane astronomske  honorare.

 

Do tada  se o Hrvatskom saboru  govorilo i mislilo kao o   hrvatskom  mitskom, svetom mjestu,  „ iznad kojega je samo Bog i nitko drugi“, a o zastupnicima kao o jamcima   državnih i   nacionalnih interesa, prava i principa. A sada se, evo događa nešto što se ne poklapa s tom predodžbom.

Kao i  mnogima i meni se činilo da  bi bilo  pošteno i mudro,  sve dok je država u opasnosti , ili u   bilo kakvim drugim  većim  poteškoćama,   da svi građani i sve strukture društva,  prije svega oni izabrani da vode narod i državu, solidarno podjele  sve teškoće  i nevolje i približno slične životne  uvjete, kao i primanja. Ali to se nije dogodilo.  Objašnjenje je bilo „radi digniteta funkcija, radi  bolje motivacije,  radi prevencije  korupcije“.  Bilo je jasno  da  Hrvatska  ide putem   drugačijim  nego što smo sanjali. Zlobnici su govorili: „Imate što ste  tražili. Glasovali ste za to i što bi htjeli.  Eto vam kapitalizam“.

 

I kada  stvari tako  krenu, sve ostalo su logične posljedice. Nastaje   trka za bogaćenjem, za prestižom, za udjelom u vlasti.   Dolazi do   erozije i relativiziranja svih tradicionalnih vrijednosti. Poštenje, čovjekoljublje, čast, dosljednost,  vjera u Boga – postaju kategorije koje se ismijavaju, a domoljublje  samo  fraza za  manipulaciju.  Novac postaje vrhovna vrijednost.  Osvojiti vlast, osvojiti dobru poziciju u društvu postaje glavni motiv mnogima kako  bi radili za svoje osobne interese, kako bi se  bogatili. Ne birajući sredstva ni načine.  Sve po zakonu jačeka. „Snađi se druže“.  Briga  za opće nacionalno, državno, za malog čovjeka i građanina ; ono „ Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, ili „Ne pitaj  što mi Hrvatska daje, nego što ja Hrvatskoj  mogu dati“-  ostaju  samo dobre predizborne fraze.

 

A  rezultate, posljedice  takvog stanja „duha nacije“, takvih prilika gledamo svakodnevno. Hrvatska je postala Crna kronika.  Svakodnevna  ubojstva i premlaćivanaja u pola bijela dana,  pljačke i razbojstva, nemoć društva da zaštiti svoje građane, ili nedostatak  stvarne političke volje da se to učini,   nemoć policije , nefunkcioniranje pravosudnog sustava,  korupcija u svim segmentima društva, od državne uprave,  sustava  zdravstva i  socijalne skrbi  do  visokog školstva i   velikih slabosti u  odgojno obrazovnom sustavu. Pa samoubojstva branitelja i maloljetnika, nasilje u školama, svakodnevne pogibije u prometnim  nesrećama, koje  po broju već  odavno premašuju   broj poginulih  u ratu. Pa katastrofalna demografska situacija, koja kazuje da je  svake godine  11.000 učenika manje u prvim razredima,  ubrzano starenje nacije i  vjerojatnost njenog  nestanka sa scene u blijskoj budućnosti. Pa odlijev mozgova, odseljavanje najmlađih i  najsposobnojih.  Uz sve navedeno treba spomenuti  negativne pojave nasilnog  i rušilačkog ponašanja navijača i  skandiranje rasističkih i fašističkih parola, što se, mada marginalno , obilato eksploatira u medijima za dodatno obilježavanje  i sotoniziranje Hrvatske  kao zemlje gdje takve pojave imaju svoju bazu. Jednom rječju zemlja u  krizi – sigurnosnoj, duhovnoj, demografskoj, ekonomskoj (prezaduženost),  ...  Pa Treba li se onda  pitati zašto  razočarenje, defetizam, nevjerica, nepovjerenje, otuđenost, ravnodušnost,  frustracija, zabrinutost, strah, nasilje,  kriminal, korupcij .. .

 

Zašto? Je li odgovor  u napuštanju ili zapuštanja   ideala  s kojima smo ušlu  projekt  svoje  samostalne države  Hrvatske? Ako jest,  a ne vidim nikakvih drugih bitnih   razloga,  onda  je rješenje većine naših problema jednostavno.  Vratiti se   izvornim  idealima i napuštenim  provjerenim   vrijednostima;  više  brige o općim nacionalnim i državnim  interesima, više brige o malom čovjeku,  više socijalne osjetljivosti,  vladavina prava,   više  istinske  slobode i  demokracije, osigurati princip   biranja  najboljih   u  svim  situacijama i u  svim segmentima društva, popraviti izborni sustav (glasovati za pojedince na listi, ne za cijelu listu), isključiti nepotizam i političku podobnost;  više brige o  kulturi, o odgoju i obrazovanju, reafirmirati obitelj  koja je sada ugrožena i vratiti joj ono mjesto u društvu koje joj pripada.... Pa će se ubrzo stanje  početi  pomalo  popravljati, a naši građani, posebno mladež početi vjerovati  da život u Hrvatskoj ima perspektivu.

 

..........................................................................................................................................................................

 

 

(1)  N. B., V. list, 24. 10. 2008.  „Mnogi su na grub način preuzeli onu partizansku krilaticu „snađi se druže“, koja nije značila da je u tom snalaženju dopušteno ubijati. Jedni su kupovali poduzeća za jednu kunu, potom dobivali višemilijunsku podršku države,  a s druge su  strane ljudi siromašili. Puno ih je ostalo bez posla, a i oni koji su prisiljeni živjeti sa 500 -600 kuna  razmišljaju hoće li ubiti sebe ili nekoga drugoga da bi mogli živjeti. Policija može biti uspješna   tek kada se društvo sredi, kada se moralne vrijednosti stave na svoje mjesto i kada naša mladež počne vjerovati da je život u Hrvatskoj perspektivan.  U društvu koje slavi one koji su si nešto priskrbili prijevarom policija je u najtežoj situaciji. A srediti društvo propustila je i  opozicija dok je bila na vlasti... Pouzdano znam da je 2001. god.  koalicijska vlada zaustavila policiju   u obračunu s kriminalom. Oni su se tada pravdali da im se prijeti ubojstvima. Pa što su se onda  prihvatili vođenja države. Oni ne samo da nisu ništa učinili   nego su to stanje čak i potencirali. Recimo prodali su hotel za manje od  četiri milijuna kuna koji danas košta sto milijuna eura. Pa vidi to narod.“

 

2. Zapadna  civilizacija je utemeljena na judeokršćanskoj tradiciji. Koja se sažima u poznatom dekalogu – deset zapovijedi. Kada bi one bile žive  ne bi bilo  kriza. Ali  danas u ustavu EU nema mjesta za Boga.  A ako Njega isključimo iz naših života što nas priječi  da činimo šta nas volj?  Sve je dopušteno. Zakon jačega. (Sjetite se velikog Dostojevskog –pogledajte fragment na ovoj stranici). Pa i Hrvatska  je po izjašnjavanju svojih građana pretežito kršćanska zemlja. A  po tome kako mi živimo, kako  se ponašamo, kako djelujemo, pa i naši izabrani predstavnici u  državnim institucijama – teško bi se moglo  prepoznati ono kršćansko.

 

3. Dobro odgojen, kulturan čovjek (i mladi i stari)  nikada neće praviti  nikakve probleme: neće pljuvati na pod ni na ulicu, neće bacati opuške iz jurećeg auta, neće ugrožavati druge u prometu, neće prebrzo voziti, neće praviti nered  na javnom mjestu ni u svome stanu, neće napadati, ni pljačkati, ni na koji drugi način ugrožavati druge, brinuti će dobro o sebi i svojoj obitelji, vodit će brigu o odgoju svoje djece,  bit će  lojalan građanin  i izvršavat će sve obveze prema društvu...itd. itd.

 

Od neodgojena i nekulturna čovjeka može se očekivati  posve suprotno.

 

Pa zašto  onda u svojoj državi ne posvetimo  odgovarajuću pažnju, ne samo deklarativnu , pitanjima ODGOJA, OBRAZOVANJA I KULTURE. To je ključ  rješenja većine naših problema. Naravno, ne mogu to biti brza rješenja, jer ni problemi nisu nastali preko noći.

 

A sjetimo se  samo  kolika je uloga OBITELJI u ovim pitanjima (pogledajte na ovim stranicama tekstove  Woytile, Bozanića, Ratzingera).  I u kakvom je položaju ona danas  u našem društvu. Pa uloga medija, posebno TELEVIZIJE, koju svi plaćamo. Koliko loših poruka, koliko nasilja, koliko  nereda, nemorala... Zašto ne dovedomo ovo u red?

 
« Prethodna   Sljedeća »