Put i povijest Radosne vijesti u Europi započinje snom što ga je usnio Pavao u Troadi, u Maloj Aziji. U snu mu se ukazao neki Makedonac, stanovnik ono­dobne Europe, i moli ga: "Prijeđi k nama u Makedoniju i pomozi nam!" (Dj 16,9). Pavao se smjesta odlučio preploviti prijeko i tako je Evanđelje stiglo iz Azije u Europu.

Jacques Delors, osvjedočeni katolik  i bivši  predsjednik Europske komisije, izrekao je prije petnaestak godina predstavnicima europskih Crkava sljedeće riječi: „Izgubili smo do kraja bitku, ne uspije li nam udahnuti Europi sljedećih deset godina dušu, duhovnost, značenje. Vjeruite meni i mojemu iskustvu. Europa je osuđena na propast bude li se oslanjala samo na pravničku spretnost ili pak na gospodarski know-how. Bez duga daha ne daju se ostvariti mogućnosti Europske unije“.

Nisu li te riječi bile nešto kao SOS za Europu i za nas u Crkvi za minuli fin de siecle i novo tisućlje­će? Ono što danas manjka Europi nisu gospodarske mogućnosti, nije financijska moć, nisu poluge vlasti, nego gubitak smisla i snaga vjere u budućnost. Na sve se strane širi nihilizam, rezignacija, beznađe. Nedostaje nade u sutra, manjka vjere u Isusa Krista koja je skoro dva tisućljeća bila europska značajka i europski nosivi stup. Gubitkom vje­re gubi se i smisao za dostojanstvo života i svakoga pojedinog čovjeka.

Europa je u mnogočemu nihili­stička, beznadna, nedostaje nade i vjere u smislenost života i rađanja, u budućnost. Europa je demografski prestara, doskora će više od trećine Europljana biti starija od 65 godina. Europa nije samo šansa, ponuda, nego je ona nalog, poslanje, poziv, poziv u pomoć, poziv da svatko od nas poradi na tome kako bi se Europi ponovno udahnula duša.

Duga europska noć

U svome zahvalnom pismu ze­mlji-gostoprimcu Brazilu, austrijski pisac židovskoga podrijetla Stefan Zweig (+1942.), koji je u bijegu od nacista godinama lutao i tražio novi dom, obrazlaže svoju odluku poći u dragovoljnu smrt sa svojom supru­gom riječima: "Prije nego slobodno i dragovoljno te pri zdravoj pameti odem iz života, nešto me sili da is­punim i posljednju  obvezu: Naime, da od srca zahvalim ovoj predivnoj zemlji, Brazilu, što je podarila meni i mojemu djelu toliko lijepa i go­stoljubiva odmora. Svakim sam da­nom sve više učio voljeti  ovu zemlju i nigdje drugdje ne bih htio iznova započeo graditi sebi svoj  život onako iz temelja, nakon što se zavičaj moga jezika za mene urušio te nakon što se moj duhovni zavičaj, Europa, samouništava i razara (istic. moje).

Međutim, kada čovjek prijeđe šez­desetu, trebalo bi posebnih snaga kako bi čovjek još jednom naskroz iznova započeo. A moje su moći is­crpljene u dugim godinama bezavi­čajna lutanja. Stoga smatram da je bolje pravodobno i uspravna stava dokončati svoj život komu je du­hovni rad bio uvijek najčišća radost, a osobna sloboda najveće dobro ovo­ga svijeta (istic. moje). Pozdravljam sve svoje prijatelje! Dao Bog da dočekaju zoru svanuća nakon ove duge noći! A ja, odveć nestrpljivi, idem ispred njih!"

Prisjetimo se: Više od četrdeset milijuna Europljana nije doživjelo kraj te duge, preduge europske noći (sjetimo se i filma Duga mračna noć). Možemo li mi - preživjeli ili pak nakon toga rođeni - poći od činjenice da je zora koju smo doživjeli bila ujedno početak boljega, mirni­jega i čovječnijega doba na duhov­nim i materijalnim ruševinama one stare minule Europe i epohe? Je li (o)svanuo dan? Pa ako je možda i svanuo onih godina nakon rata, ne  moramo li se danas bojati da se u ovome duhovno mrzlom vremenu ponovno ne razmaše ekscesivni individualizam, slijepi nacionali­zam, te da za još nedovršeno djelo europskoga ujedinjavania ponesta­ne zajedničkoga  rječnika  i jezika glede općih vrijednosti i prioriteta koje sve trebamo, kako bi se ozbi­ljilo ono što je cilj svih: Jedinstvena Europa svjesna same sebe i svojih korijena.

Što nas drži na okupu?

Tko pak zna što ovaj svijet za­pravo još drži na okupu? Tko ras­polaže lijekom protiv gubitka zajed­ničkoga  smisla, protiv potkapanja solidarnosti, protiv obezvrjeđivanja života, protiv njegova obesmišljava­nja? Tko je kadar ponovno udahnu­ti Europskoj uniji dušu i viziju koju su pred sobom imali očevi te unije u njezinim početcima, prije šezdeset godina, i o čemu još uvijek govore katolici poput Jacquesa Delorsa i Jacquesa Santera?

Nedvojbeno je da danas postoji europski - da ne kažemo vjerojatno i zapadni pa i svjetski - deficit smi­sla te nužda da se taj manjak svaka­ko ukloni. I nema dvojbe, najgori manjak u današnjoj Europskoj uniji nije manjak materijalnih, nego du­hovnih vrijednosti.

Još u samim početcima, kada je Europa bila nakon rata krajnje osi­romašena i spepeljana, kada je nei­maština vladala na sve strane, jedan od od otaca Europe Robert  Schuman (postupak za njegovu beatifikaciju već je u tijeku!) uvijek iznova je skretao pozornost na to , kako  „europsko jedinstvo ne ovisi od institucija i gospodarske moći, nego od  duhovnoga stajališta ljudi“ . Samo će  duhovno jedinstvo te kategorija  duha moći stvoriti jednu  jedinstvenu  Europu.

Uzmemo li pak u ruke europske dokumente, od Rimskih ugovora pa do najnovijih Lisabonskih , nijedan dokument ne pruža bilo kakvu obavijest glede pitanja tko bi to bio pozvan skrbiti ili pridonositi  rastu i ojačavanju europske duhovne  protežnice. U samim počecima  graditelji europskoga jedinstva nisu  to smatrali nekakvim propustom ili  manjkom, jer je onodobno bila temeljna nakana uspostava trajnoga  mira u zapadnoj Europi, a s tim je bilo nerazdvojivo povezano gospodarsko ujedinjenje. To se najprije  moralo položiti u osnovice Europe  upravo kao temeljac i  i prvi korak prema  prema uspostavi i gradnji čvrste  građevine. U međuvrenu imamo gotovo Europu bez granica, ali nikako da se Europljani  slože oko zajedničkoga nazivnika  spram temeljnih vrijednosti koje  bi morale prožimati sve institucije suvremene  Europe.