Željko Poljak: Agresivno ponašanje pacijenata

Preneseno iz Liječničkih novina

Poznato je da je u odnosu liječnik - bolesnik slabija strana bolesnik, no kad je u pitanju agresivno ponašanje odnos je obrnut. Zbog humanosti svoga posla i etič­kih postulata liječnici su toliko zaokupljeni brigom za bolesnike da svoje interese i brigu o sebi samima potiskuju u drugi plan, pa čak i onda kad su izloženi agresivnom ponašanju bolesnika. Pokret za »osnaživanje« pacijenta postupno mijenja ravnotežu u odnosu liječnik - bolesnik u korist bolesnika, što je dobro, ali se očituje i sve većom agresivnošću pacije­nata, ne samo verbalnom i juridičkom, nego i fizičkom - što svakako nije dobro.

.................................................................................................................................................................. 

Rijetko kad, tek kad voda stigne do grla, začuje se poneki stidljiv liječnički glas negodovanja. Zar nije ilustrativno da se u sedamdeset dosadašnjih brojeva Liječničkih novina nitko, osim mene jedanput (»Tukao liječnika«, LN broj 59, str. 36), nije osvrnuo na agresiju bolesnika? Tome sam i sam donekle kriv jer sam u LN uveo rubriku pod naslovom »Vruće teme«, u kojoj se najčešće bavimo  opravda­nom sumnjomo na račun svojih kolega, su­mnjajući da su nešto zgriješili, kao da nije vruća tema i to kad bolesnik povrijedi liječnika.

No, što možemo, tako je od Hamurabijevih vremena kad je zakon tražio da se kirurgu odsiječe ruka ako mu bolesnik umre za vrijeme operacije, pa do danas kada mnogi novinari   rade gotovo isto, ali na drukčiji način - huškaju javnost protiv liječnika iznošenjem kojekakvih neprovjerenih liječnikovih pogrešaka - čime nepopravljivo naruše njegov ugled i egzi­stenciju.

Dakako da i liječnik pogriješi, ali hajke nalik na linč koje podjaruju neki novinari na­kon svake liječnićke pogreške zapravo su kontra produktivne i obit će se hajkačima o glavu jer je i to jedan od razloga što je sve ma­nje zanimanja za liječničko zvanje i sve veća nestašica liječnika.

Svatko živ griješi i nitko nije nepogrešiv. Ima i loših, nesposobnih lijet­nika, no takve treba onemogućiti, ali ne i san­kcionirati jer nesposobnost i nehotične po­grške nisu isto što i zlonamjernost ili gruba nepažnja te se stoga ne mogu okvalificirati kao kazneno djelo.

Agresivnost liječnika

Kolika je učestalost agresije liječni­ka, a kolika pacijenata? Na prvo pitanje odgo­vor možemo naći u velikoj anonimnoj anketi Ministarstva zdravstva: samo 0,5% od 28 631 anketiranog pacijenta tvrdi da su se bolnički liječnici prema njima odnosili neljubazno (LN 2006, broj 54, str. 14), a pacijenti iz primarne zaštite (N = 7271) ocijenili su svog liječnika prosječnom ocjenom 4,5 od najviše moguće ocjene 5 (LN 2006, broj 53, str. 18). Ni u jed­nom od 35 902 anketna listića nije zabilježena agresivnost liječnika!

Ni među 295 obrađenih bolesnika koji su zatražili pomoć u Savjetovalištu za pa­cijente što ga vodi Udruga za promicanje prava pacijenata (Bilten Udruge 2008, br. 32, str. 2), nijedan se nije žalio na agresivno pona­šanje liječnika, nego na stručnu grešku (67 liječnika, 27 stomatologa), povredu ljudskog  prava (98), povredu prava iz osiguranja (89) i povredu prava iz rada. Toliko o ponašanju liječnika!

No zadovoljstvo ili nezadovoljstvo liječnika s ponašanjem pacijenata, a pogotovo njihovu agresivnost, nitko u Hrvatskoj do sada nije pokušao istražiti. Iako znamo da je u od­nosu liječnik - bolesnik ovaj potonji očito sla­bija strana, u pogledu agresivnosti stanje je suprotno: gotovo beziznimno je žrtva agre­sije liječnik, koji je u odnosu prema bolesniku vezan etički uvjetovanom samozatajnošću.

Stupanj liječničke samozatajnosti donekle može ilustrirati i kodeks medicinske etike u kojem je dužnostima liječnika posve­ćeno gotovo stotinu puta više prostora nego pravima, pa čak i ona jedna jedina rečenica koja počinje sa: »Liječnik ima pravo« u nastav­ku je ograničena s »ako«.

U normativnim aktima liječničkih udruga upravo je nepregledan broj članaka i stavaka o odgovornosti, suđenju i kažnja­vanju članova, dok se o zaštiti članskih interesa može naći tek nekoliko uopćenih rečenica.  Prihvatili smo, dakle, liječničku eti­ku kao svoj vrhovni zakon i posvetili se svom uzvišenom cilju, pa se stječe dojam da se poštenom liječniku ne dolikuje žaliti se na bolesnika.

(...) Glasilo Slovenske liječničke komore „Isis“  od svib­nja 2008. objavilo je reezultate ankete o nasilju nad liječnicima.  Anketu je slovenska komora orga­nizirala zbog sve češćeg i oštrijeg agresivnog ponašanja prema liječnicima i stomatolozima, a s osnovnim ciljem da se prikupe podaci o oblicima i učestalosti nasilnih postupaka pacijenata i njihove rodbine. U tu je svrhu upućen anonimni upi­tnik svim slovenskim liječnicima i stoma­tolozima.  Upitnik je dobilo 5980 ispitanika, od kojih je odgovorio 2161 (36,11 %).

(...) Slovenci su na temelju ankete za­ključili  da su liječnici općenito često izloženi nasilnom ponašanju bolesnika. Liječnice su češće  izložene ovim oblicima nasilja: prepiranju, bacanju pred­meta, zastrašivanju, prijetnjama te vizualnom, fizičkom i verbalnom spolnom nasilju (opsce­nim izrazima i neprimjerenim komentarima). Nasilje češće trpe liječnici koji rade u ambulanti (oni su se i u mnogo većem postotku odazvali anketi) nego oni koji rade u bolnicama i operacijskim dvo­ranama.

Anketa je pokazala  da  posljedniih godinu dana samo 13% anke­tiranih liječnika nije doživjelo nasilno po­našanje, dok ga je 5,8% doživjelo više od 50 puta!  Te su brojke upravo zastrašujuće i  jedva usporedive bilo s kojim drugim zanimanjem, a bile bi još znatno gore da je istraživanje obuhvatilo medicinske sestre i administratore koji upisuju pacijente jer većina agresivnih pacijenata prilikom prelaska u liječni-kovu sobu odjednom postane vrlo pristojna.

Među  razlozima agresivnog ponašanja   prva mjesta zauzimaju opseg osiguraničkih prava, zdravstveni sustav u cjelini i predlugo čekanje, a posljednja mjesta lijetnikov odnos prema  bolesniku i prekratko vrijeme koje mu posvećuje. Dakle, sam liječnik rijetko daje povod za nasilje - tako barem o sebi misle slovenski kolege.

Autor završava članak pitanjima:  „Treba li liječnik odbiti bolesnikov  zahtjev i uz cijenu vlastita života?  Smije li liječnik na svome radnome mjestu uz tlakomjer i fonendoskop držati  oružje radi odvraćanja od agresije ili, nedaj-bože, radi nužne obrane?“ I zaključuje da problem nije zanemariv i da zaslužuje  ozbiljnu raspravu na najvišoj razini i  iznalaženje odgovarajućih rješenja.

Autor je sveučilišni profesor u mirovini i glavni urednik Liječničkih novina.

Tekst je minimalno skraćen.