Davor Ivanković: Spašavanje vojnika Šoljića

Večernji list

Nije bilo moguće spasiti po­sljednjeg vojnika Šoljića, jednog od četvorice sinova majke Kate, koji su poginuli u samo nekoliko dana vukovarske drame.

Trebalo je proći pedesetak godi­na od završetka Drugoga svjet­skog rata da biAmerikanci priču o spašavanju posljednjeg preži­vjelog brata iz obitelji Ryan pretočili u svjetski blockbuster. Film je vidio cije­li svijet, a Spielberg je na njemu uknji­žio pola milijarde dolara.

Mala anketa, napravljena osobno pred studentskim domom "Cvjetno" u Zagrebu, otkri­va da je većini studenata poznat film "Spašavanje vojnika Ryana". Čuli su, mogu ponoviti srž priče. A tko je Kata Šoljić", pitanje je na  koje je tek manje od  polovice dalo kakavtakav točan odgovor. Premalo je njih čulo za vukovarsku "maj­ku hrabrost", koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina, a u utorak preminula u 87. godini.

U Spielbergovu filmu američka država uspi­jeva, pod najdrama­ti6nijim okolnostima i uz masovnu pogibiju  posebne grupe vojnika spasilaca, ipak živog vratiti roditeljima u SAD zadnjeg od četvorice vojnika i braće Ryan. Film­ska je priča djelomično istinita, temelje­na na slučaju braće Niland.

Nije bilo moguće spasiti posljednjeg voj­nika Šoljića, jednog od četvorice sinova majke Kate, koji su poginuli u samo nekoliko dana vukovarske tragedije. Da je rat u Vukovaru barem donekle sličio onom u Europi '45., a nije, da su Kati­ni sinovi bili vojnici SAD-a, a nisu, da je

RH tada mogla voditi evidenciju o tome koliko je sinova iz iste obitelji već pogi­nulo, a nije, te da se iz opkoljenogVuko­vara mogao evakuirati barem jedan od sinova Kate Šoljić, a nije - starica bi, uz barem jednog preživjelog sina, zacijelo mnogo lakše podnijela strašan teret koji

ju je pratio cijelog života.

Naime, priča o vojnicima  Šoljić  puno je jača od one o "Ryanima". Kata je imala i četvoricu braće - svi su pobijeni na kraju rata'45. U nekoliko dana, kao i njezini sinovi 46 godina poslije - Mijo (izvađen iz buna­ra, bez glave), Mate (razbacali mu kosti), Ivo (zapovjednik obrane Mitnice, gine u proboju), te Niko, kojega su nogama ubili u Srijemskoj Mitrovici. Istinu o Niki majka Kata doznala je tek 2003.

PokojniTudman odlikovao ju je, a Kata je imala svu potrebnu pažnju. Potkraj živo­ta bila se angažirala na obrani optuže­nih  hrvatskih branitelja i generala, što su neki iskoristili da bi je  vrijeđali, sprdaju­ći se da je "prečesto na TV-u". To je izja­vio jedan ugledni komentator, dodajući "a ja i ne znam za tu njezinu djecu".

Je li bila njezina osobna tragedija iskorišta­vana u političke svrhe, to sada više nije važno. No, važno je da se pamte njezi­ne riječi, koje pronose kćeri Marija i Ana: "Veliki je zločin počinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na čije išli, branili smo svo­je." Klasična hrvatska istina koju tre­ba pamtiti, kao i Katu, koja je nakon 12 godina barem postigla da sinovi leže u zajedničkoj grobnici.