" O, carstvo s one strane

Kako neodoljivo zove tvoja  frula!“

                            (R. Tagore)

Blagdan Svih svetih zajedno s Dušnim danom, budi u vjerničkoj duši ljestvicu najrazličitijih osjećaja.

Uvijek me se duboko doima pročelni natpis  na našem  zagrebačkom Mirogoju:

                  

                   KRALJU VJEKOVA KOJEMU SVE ŽIVI.

Kao svi naši blagdani,  i ovo su  dani ne smrti nego života. Osvjetljuju svojim bljeskovima mučnu ljudsku egzistenciju, „naše trude i pute, naš život i smrt“, kako veli stara molitva.

 

Sljubljuju se, kršćanski blagdan Svih svetih i sveljudski Dušni dan ili  Dan duša. Sjećaju nas tolike naše braće ljudi, velikih trudbenika, što pregnuše da se u punini ostvare. Da  ostvare i sebe i svijet. I to, često mučenički samoprijegorno, ulažući se u rast, u slobodu, u napredak pojedinaca, naroda, svega čovječanstva.

 

I zato ovi dani u nama pojačavaju želju i nadu da će se jednom – unatoč svih protivnih sila- obistiniti proročki navještaji i vidjelačka snoviđenja: kada  će vuk i janje pasti zajedno, da će se sisanče s mirom igrat riđovkom....Ta Izaijina vizija snažno je  u nas uklesana u poznati Motovunski kamen.

 
                                   *        *        *

Tako Dan mrtvih postaje Danom živih. Jer, kad uđemo u onu rijeku šutljivih mislenika što se Zagrebom upućuju k Mirogoju, Rijekom na Trsat i Kozalu, Splitom k Lovrijencu, Dubrovnikom u Boninovo – posvuda u hodu polaku na groblja – izranjaju u našim uspomenama mnogi bezimeni i neimenovani, mnogi možda već zaboravljeni , nespomenuti i neokajani, mnogi izbrisani i neoplakani, a koji  ugradiše svoje naporne živote u to da na svijetu bude više svijetla, više pjesme, više mira, više kruha, više duha, više prostora slobode i ljubavi.

 

Tako uistinu Dan mrtvih postaje Danom živih. Kao poruka i ohrabrenje, ustaju svjedoci minulih dana i drevnih i vječnih borbi i pobjeda. I grobovi nam viču  ono što zapisa mladi Krsto Frankopan: ČLOVIŠTVO NAJLIPŠA LIPOST-Čovještvo  je najljepša ljepota.

Ta zar jednako da sagnjije  dobrota i zloća, pravda i nepravda, sebičnost i samoprijegor, mržnja i ljubav?

 

                        *        *        *

Često se veli: šuti kao grob. Ali ovih dana grobovi progovaraju. Poslušajmo samo koji taj šapat.

 

Eno, na Mirogoju, na crnoj mramornoj ploči velika pismena: „Ana Petretto. Svu imovinu ostavila  siročadi i bijednoj djeci. Blago će ti biti što ti oni mogu vratiti. Uzvratit će ti se o uskrsnuću pravednih“. Očit prisjećaj na Lukino evanđelje (Lk 14.4).

 

U grobnici obitelji Bošnjak leže dva mlada života istovremeno presađena u bolji život. Evo njihove poruke, pune kršćanske mistike: „Mrtav je onaj u čijoj si duši, Gospodine, mrtav ti. Nikad ne umire, Isuse, u čijem srcu živiš ti. Uvijek smo svijetom nosile tebe. I u srce tvoje, prije nego u grob, mi smo . Kriste – sahranile sebe“.

 

                        *        *        *

Ali, ne smijemo danas prečuti još jednog glasa, još jednog krika. Velikog krika do neba. Mnogi grobovi danas, grobovi posve svježi, jame još nezatrpane diljem svijeta optužuju.

 

Množe se grobovi, razrastaju grobišta zavojevačka, bratoubilačka, istrebljivačka. Ti grobovi vape da si ljudi već jednom pruže ruke pomirnice te postanu ne rušitelji nego graditelji  novoga svijeta.

 

Kratkovijek je ovozemni tijek, ali samo Bog smije prekinuti niti života, da ga presadi u vječna prebivališta.

Drsko ono davno reče Kajin, bratoubica: „Zar sam ja čuvar  brata svog?“ Pročitao je u gnjevnom Božjem oku zapovijed i sam si presudi.  Jer ne stvori Bog čovjeka  da čovjeku bude vuk, nego – da svaki čovjek bude čuvar  brata svog. 
                                     

                                    *        *        *

Nad sva groblja, nad sve grobne humke – mi kršćani vjerujemo – natkrilio se poput orla Krist Čovjekoljubac, svijeta Spasitelj, svijeta Razveselitelj. „Volja  je Oca mog – govori – da ne izgubim ni jednoga od onih koje mi je on dao“ (Iv 6,31)

 

I zato u zvonjavi svisvetskih  zvona odzvanja njegoba blagovijest: „Ja sam uskrsnuće i život“. Jer, po apokaliptičkim  Božjim obećanjima, „ide čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas  Sina čovječjega“ (Iv 5,25)

 

I svete nam knjige svjedoče: Kristovo  uskrsno slavodobiće bit će napokon ovjekovječeno  kad bude pobijeđena posljednja  neprijateljica čovjekova – Inimica Mors, Neprijateljica Smrt (1 Kor 15,26)

 

Kako je to vjernički osjetio,  i opet naš Fran Krsto Frankopan 29. travnja 1671., dan prije pogubljenja! Piše voljenoj ženi Juliji:“Moj će mladi život prekinuti mač, no uzdajem se da će ga  moj Isus opet zazeleniti“. Moj Isus.          

 

   

                          *        *        *

Na Mirogoju i na Miroševcu u Zagrebu, na Trsatu ponad Rijeke, na splitskom Lovrijencu i dubrovačkom Boninovu – na tolikim gradskim i seoskim  grobljima domovine i svijeta – zaiskrili su ovih dana žišci što svjetlucaju ufanjem. Slijevaju se u plamenu baklju nepokolebljive nade da je život  vrijedan života.

 

Jer Veliki petak nije posljednji dan svijeta, nego Uskrs. I zato grob nije bezdana provalija, nego most. I smrt  nije točka nego dvotočka. Život  vječni davni je san čovječanstva.  Život  vječni jest Kristovo obećanje i Božje ostvarenje.

                         

A gradi se: u ljubavi založenima, i u radu udruženim ljudskim životima.

Sada – danas – u ovome vremenu.

 

I tako Dan mrtvih postaje Danom života.

 

Glas koncila, 1973. 

 

Moje mirogojske šetnje

Ja Bogu povjerih svoj štap

                       Fra Bonaventura Duda