Kako dalje?

Stjepan Androić, dipl. pravnik, Glas Koncila, 29. lipnja 2008.

Europa pod pritiskom interesa kapitala sve više prihvaća  dehuma­nizaciju, tj. da socijalno sigurni i zaštićeni  budu samo bogati. Nažalost Hrvatska u tome ne zaostaje.

Svrha svake državne politike je osiguranje boljih uvjeta života i rada, bolja zaštita zdravlja, veća sigurnost na radnom mjestu, socijalna zaštita i obrazovanje dostupno svakome. Polazna osnova treba biti opća solidarnost svih građana unutar države. Šanse za ostvarenje  općeg dobra ne smiju se sužavati već samo poboljšavati.

Naravno, kod toga se treba imati na umu da se socijalna politika može provoditi samo u skladu s rješavanjem gospodarskih problema, koji su temelj za rješavanje svih ostalih problema. Kod toga stalno treba imati na umu i uvažavati već dostignuti stupanj standarda te kulturnog i civilizacijskog razvitka društva i ne zanemarivati moralne ireligijske kriterije.

Nažalost,  pravni i moralni propisi često se ne podudaraju glede svojih krajnjih posljedica, a katkada su i u supratnosti. Mnoga područja ljudskih odnosa nisu  regulirana propisima, ali su mjerljiva moralnim kriterijima,  kao što su, primjerice, odnosi poštovanja među ljudima, posebice uvažavanja starosti, ali i davanja mogućnosti za bolju budućnost mladeži.

Važna su i pitanja časti, izvršavanje danih obećanja a ne naknadno tražiti mogućnost opravdanja za­ izigravania često nerealno danih obećanja. Sve navedeno mora se uvažavati i u socijalnoj politici, a posebno u području mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, rada i zapošljavanja. Samo tako može  se ostvarivati odredena socijalna sigumost i ostvarivati opće dobro za većinu građana, odnosno u praksi ostvarivati u najširem smislu solidarnost svih sa svima.

U usporedbi s razvijenim zapadnim državama   i  bruto nacionalnim dohotkom poglavi stanovnika Hrvatska ipak spada u siromašnije države sa siromašnijim stanovništvom.  Takav položaj zahtiieva i veći stupanj unutarnje solidanosti među građanima.

Domovinski rat i pustošenja, stagnacija i pad gospodarstva, zastoj u razvitku, mnogobrojni izbjeglice i prognanici kao i opće stanje zastoja gospodarstva u svijetu doveli su Hrvatsku  u specifično težak položaj. Problem  se pokušavao riješiti tako da država smanjuje svoje obveze i garancije a povećava sudioništvo  samih građana.

Kao mogući izlaz iz takve situacije ponudena su dva osnovna pristupa. Jedan je bio američki pristup (što je zapravo neoliberalistički  pristup) koji je nudila Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Glavna mu je karakteristika orijentacija prema stvaranju slobodnog tržišta  uz reduciranje temeljnih prava prema minimumu a na razini socijalne skrbi, dok moguć­nost kvalitetnijih prava nude uvođenjem dodatnih osiguranja prema načelu »svatko treba voditi brigu sam za sebe«. Dakle, ostavlja se sve nemilosrd­nim zakonima tržišta uz vrlo niska državna jamstva. Načelo solidarnosti u tom se slučaju smanjuje na minimum i gotovo nestaje, pa se i socijalna sigurnost građana smanjuje, koji je prepušten riziku vlastitog izbora i materijalnih mogućnosti, snalaženju u zaradi ili izbora dodatnog osiguranja.

Drugi je pristup europski, koji se nudio dokumentima kao što su Europska socijalna povelja i konvencija Međunarodne organizacije rada a koje se trebalo ostvarivati u državama Vijeća Europe. Taj pristup jamčio je prava dana dosta široko, tj. razina prava je trebala ostati dosta visoka. Nažalost, pod utjecajem interesa krupnog kapitala i međunarodnih korporacija, prevladao je američki pristup koji se sada sve više nameće i razvijenijim zemljama Zapadne Europe, kao što su Francuska, Njemačka, ali i neke druge države. Pomalo svi popuštaju i napuštaju interes vlastitih gradana. Svi bi htieli  „jeftinog radnika“  koji puno radi pa čak i 60 sati tjedno, a sve manje traži. Naravno da to pogoduje nastanku socijalnih nemira.

Bitna karakteristika američkog pristupa očituje se u tome da se ostavlja pojedinca riziku vlastitog izbora, tj. provodi se totalna individualizacija u osiguranju prava. Možda je to prihvatljivo za Ameriku i još neke razvijenije zemlje, jer tamo nema tako drastičnih posljedica takvih odnosa, budući da je opći standard tamošnjega prosječnog građanina visok i ne zahtijeva široku primjenu načela solidarnosti.

Uslabije razvijenijim zemljama, što važi i za Hrvatsku u sadašnjoj situaciji općeg siromaštva  prosjčenog građanina, ne može se pravedno realizirati odgovornost za »odluku vlastitog izbora« jer je za većinu to neostvarivo zbog niskih prihoda od kojih se ne može još i dodatno izdvajati za neka dodatna proširena prava. Zato se socijalna sigurnost, pa i zdravstve­na zaštita, ne smije smanjivati pretjeranim naglaskom na moguća posebna izdvajanja samih građana za neka posebna socijalna prava.

Kao zaključak nakon površne analize takvih pristupa nameće se da je za  nas prihvatljiviji europski pristup, koji još uvijek nastoji očuvati načelo šire primjene solidarnosti za svakog čovjeka koji nema posebnog kapitala niti imovine a niti mu je plaća jednaka građanima Zapadne Europe.

Zbog porasta osnovnih troškova života, serije poskupljenja koja izazivaju  i šire jedno za drugim daljnja poskupljenja, živjet će se skuplje. Aktualna vlast bi trebala, rečeno nogometnim rječnikom, »staviti nogu na loptu i smiriti igru«, jer u protivnom može izgubiti utakmicu s građanima koji gube dostignuti standard.