Nepodnošljiva lakoća etiketiranja

Zoran Vukman, Hrvatsko  Slovo, 23. 5.2008.

Da bi uveli  minimum  kulture u političku javnu komunikaciju u Hrvatskoj, pravna država bi trebala djelovati tako da omogući  svakom građaninu da se zaštiti od  nimalo bezazlenih političkih etiketa i difamacija, a to znači da onaj tko vas bez argumenta i dokaza, iz gole zloće, samo da vas ocrni, nazove fašistom, da za takvo što i odgovara.  Jer  u kulturnom i demokratskom svijetu takav žig može uništiti nečiji život i karijeru, a da je čovjek posve nedužan, štoviše,  da nema nikakvih profašističkih uvjerenja i sentimenata.

........................................................................................................................................

Svaki totalitarizam počinje iz potrebe da se drugima sudi i da se drugima upravlja

Kad jednom pristojnom i kulturnom gradaninu Francuske, Italije,  Njemačke i drugih zapadno-europskih  uljuđenih i uređenih zemalja kažete da je netko „profašistički  ili „pronacistički“     nastrojen, onda on točno zna što se pod  tim pojmovima podrazumijeva, o kakvom je  politički  ekstremnom  ponašanju i kakvim pogledima riječ.

U demokratski odgojenim  društvima, mentalitet političke korektnosti vodi računa o argumentima i preciznosti  uporabe  politički osjetljivih pojmova. U pseudodemokratskim, politički nezrelim društvima kakvo je naše, takvi pojmovi služe za najgrublju manipulaciju, etiketiranje i žigosanje nedužnih  ljudi. Postaju ideološka  poštapalica u arsenalu ekstremne ljevice za obračun s neistomi-šljenicima,  jer znaju da takve etikete čovjeka posve difamiraju na Zapadu, gdje ljudi ne mogu razumjeti sve ovdašnje  balkanštine  i smicalice.

Istina, etiketira se i u kulturnim društvima, ali u takvim sredinama postoji mogućnost da se čovjek moralno i pravno obrani i zaštiti, i da dokaže da je nečija argumentacija zla naka­na i podvala. Pokazalo se to u Stuttgartu gdje je hrvatski odvjetnik pravnim putem i argumentima oborio laži  da su Thompsonove pjesme profašističke. Ono  što je  u Njemačkoj moguće kad se poduzme energična akcija, u Hrvatskoj nije moguće ni u kakvoj kombinaciji jer ovdje odlučuje samo i isključivo politička zlo(volja), a mediji su samo njezin odraz.

Da bi uveli  minimum  kulture u političku javnu komunikaciju u Hrvatskoj, pravna država bi trebala djelovati tako da omogući  svakom građaninu da se zaštiti od  nimalo bezazlenih političkih etiketa i difamacija, a to znači da onaj tko vas bez argumenta i dokaza, iz gole zloće, samo da vas ocrni, nazove fašistom, da za takvo što i odgovara.  Jer  u kulturnom i demokratskom svijetu takav žig može uništiti nečiji život i karijeru, a da je čovjek posve nedužan, štoviše,  da nema nikakvih profašističkih uvjerenja i sentimenata.

Staljinistička ljevica u Hrvatskoj ima svoj podmladak koji je nastavio difamirati ljude u maniri Udbe. Koliko je života u Hrvatskoj upropašteno od 1945. i 1972. zbog takvih etiketa?

Nema dana a da se sa stranica tiskovina i internetskih portala ne love  „fašističke"  vještice, a pridjevi „fašistički",  „profašistički“ i  „nacistički" koriste se u nepod­nošljivoj lakoći etiketiranja. Kad neki stranac želi konzultirati naše medije, takve epitete shvatit će doslovno i ozbiljno. Vjerovat će da se uporabljuju u odnosu na konkretan sadržaj, a ne kao izraz zloće i želje da se drugoga diskreditira, bez ikak­vih argumenata.

Na jednom poznatom internetskom portalu stalni komentator se obrušio na zastu­pnike HDZ-a i SDP-a u Hrvatskom Saboru jer su zaključili kako hrvatski  jezik treba  zaštiti  od provale anglizama. Zapanjujuće je da je takvu nakanu nazvao „jezičnim fašizmom“. To je samo jedan od slikovitijih i apsurdnijih primjera stila određenih komentatora koji fašizam vide svugdje, a posebno tamo gdje ga nema.

Benigni, iako politički  nespretni, urednički naputak Domagoja Burića  na HTV-u za emisiju „30 u hladu“,  jedan je književnik nazvao „nacifikacijom“! ?  Bilo bi  sulu­do, da nije ciljano zločesto, u stilu arbitra koji iznad društva  i iznad događaja osuđuje i presuđuje, u svojoj demonstraciji ideološke moći! Politički egzorcizam postaje represivan kad vidi đavla tamo i gdje ga nema. Vidjeti u svemu i svugdje potencijalni fašizam, znači imati nešto od tog  opterećenja u samom sebi.

Svaki totalitarizam počinje iz potrebe da se drugima sudi i da se drugima upravlja, u začetku  svake totalitarne svijesti je gola volja za moć. Upravo je to problem s mentalitetom koji je zavladao:  društvena i medijska  moć da se liudima sudi, da se odlučuje o tuđim sudbinama, da se lakonski  i zlobno etiketira i progoni etiketama koje nisu nimalo bezazlene.

Kolega Dujmović je napisao gorku istinu: da je 1945. Burića bi strijeljali,  da je 1972. hapsili bi ga, a da je 2000. dobio bi otkaz. O ovom potonjem iz osobnog isku­stva može posvjedočiti autor ove kolumne. Doživio je boljševičke peticije i progo­ne kolega po sličnom scenariju, koji su rezultirali izvanrednim otkazom u vrijeme račanovsko-mesićevske iluminacije Hrvatske koja nas je dovela do toga da smo postali divlja banana-država i balkanska kasaba u kojoj  harače  urbani kauboji i manekenke, pljačkaši, dileri i svodnici, u  u kojoj ništa nije  ostalo nego turbo-folk pseudodemokracija.