Kako govoriti djeci

Dominika Antić, Svijetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Sarajevo, 2007.

Svi ljudi koji se bave pitanjima odgoja djece ili su njegovi izrav­ni sudionici kao roditelji, odgojitelji, učitelji, znaju kako su svakodnevno izloženi opasnostima da učine ka­kav pogrešan potez, da djetetu kažu ili učine  nešto zbog čega će žaliti, možda i čitava života, ili zbog čega bi dijete moglo trpjeti i nositi teške posljedice, razočaranja i rane.

Svjesni smo da nam djeca odrastaju u doba životne jurnjave, u doba kad za njih nemamo potrebnog vremena. Ne­hotice su uključeni u brzinu suvre­menoga  života i u sve njezine štetne

pojave: prezasćenost  dojmovima, buka, stresovi u školi, na ulici, kod  kuće, neprestana natjecanja itd... I koliko god se mi  odrasli trudili zaštiti djecu od svih tih utjecaja, to nam baš i ne uspjeva najbolje jer se djeca  odazivaju na okolinu veoma, veoma intenzivno  i prilagodljivo.  Tako prilagodljivo da nam naš vlastiti ro­diteljski i odgojiteljski posao djeluje često beskorisnim i uzaludnim.

Ov­dje se ipak nećemo osvrtati na utjecaj okolice, nego na pitanje kako odgo­varaju djeca i njihov duh na poruke koje svakodnevno primaju od svojih najbližih, od roditelja i odgojitelja.

Programiranje

Vrlo često nismo svjesni kako u gla­vama  naše  djece stvaramo programe i kako to  programiranje iz djetinjstva utječe na njihovo odrastanje, na formiranje njihove cjelokupne osobnosti.  To se najčešće događa  nehotice, uslijed preopterećenosti poslom, žurbom, nervozom, raznim stresovima kojima smo svi izloženi, a koji pogađaju najslabije, našu djecu jer su oni prijemljivi upijači svega što se događa.  Oni su poput spužve, ne mogu je tako lako istisnuti iz sebe, nego je pohranjuju  u pretincima duše, a  ona onda ostavlja  neželjene mrlje  i rane na njihovu karakteru. Ako znamo da djeca najdublje uče iz doživljenoga, ne bi nam smjelo biti svejedno što će doživljavati dok su u procesu odrastanja.

Neki se programi onda poput obi­teljskog prokletstva  prenose s gene­racije na generaciju. To se ponekad naziva i ostvarivo proročanstvo, jer ako se dovoljno često ponavlja, po­staje stvarno i djeca to prihvaćaju kao dio svoga identiteta.

Neke od najekstremnijih pro­gramskih poruka koje upućujemo svojoj djeci su npr:

Ti si nepopravijiv!

Bože, baš si dosadan!

Vidjet ćeš da ćeš požaliti!

Isti si kao stric Pero (koji je u zatvoru)!

Ista si  kao teta  Luca (koja pije)!

Ti si stvarno lud!

Dosta mi te je više!

Bolje bi bilo da te nisam ni rodila!

Nikad od tebe ništa neće biti!

Ovakve poruke odmah prepozna­jemo kao pogubne. Ali je istančani­je ono još pogubnije programiranje. Ono nam je nekako postalo svako­dnevna navika i često ne razmišljamo o posljedicama.

Ponekad promatramo djecu koja se igraju u parku. I slušamo zabrinu­tu majku koja viče preko ograde: Pa­zi! Poskliznut ćeš se! Slomit ćeš vrat! Uprljat ćeš nove hlače ... itd.

Ili kad pripiti ili nervozni otac za­vršava jalovu prepirku sa svojom  ženom  i "bijesan" odlazi po cigarete, te usput dobaci svome sinu: Eto vidiš, sinko, nikada nemoj vjerovati  žena­ma. Samo te iskoriste. Šestogodišnjak ili malo stariji pobožno digne glavu i kimne: - Da, tata...

A da ne govorimo o tome kako se u milijunima dnevnih soba i kuhinja čuje:

Bože, što si lijen!

Tako si sebičan!

Idiote jedan, prestani već jednom!

Budalo!

Daj mi to, kretenu!

Gledaj kako si smotan!

Ubijaš me, čuješ li?

Zaoštrene primjedbe ove vrste ne djeluju  loše na dijete samo u trenut­kii kad mu to govorimo. Ponižavanja  poput ovih imaju gotovo  hipnotički  učinak i djeluju u podsvijesti poput klica u mozgu. Ove klice će rasti i oblikovati  nečiju predodžbu o samome sebi i naposljetku postati činjeni­ca o djetetovoj osobnosti. Zbog toga su poruke ovakve vrste pogubne.

Svakodnevna hipnoza

Ono što teško možemo shvatiti jest činjenica da svakodnevno hipno­tiziramo svoju djecu. I to svaki put kad u razgovoru koristimo određe­ni obrazac, dopiremo do podsvijesti naše djece i na taj ih način programi­ramo, iako nam to nije bila namjera.

U svijest djeteta se usađuju određene poruke i ako ih odlučno ne pobijemo, one ih prate kroz cijeli život i postaju za njih istinite. Postaju matrica nji­hovu životnom djelovanju.

Znamo, također, da je djetetov um pun pitanja. Pa je tako normalno da sve što je novo, zabavno ili napeto privlači  njihovu pozornost. Sindrom prekomjerne živčane napetosti  koji je izražajno prisutan kod  nas odraslih  prenosi se i na djecu poput ukucava­nja određenih kodova.

Najznačajnija pitanja koja djete­tov um postavlja i kada ih ne izgovara jesu: Tko sam ja? Kakva sam osoba? Gdje se uklapam? Kakav sam u očima starijih?

Ova su pitanja vezana za samo­spoznaju, odnosno za identitet, na kojima se zasniva život odrasle osobe i na osnovi čega donosimo sve  ključne  odluke. Zbog toga je dječji um po­sebno osjetljiv na rečenice koje počinju  riječima: Ti si! ili: Nisi! Bez obzira na to glasi li poruka: Ti si tako lijen ili glup!,   Ti si divno dijete!, ili glasi: Nisi dobar! ili: Nisi kao oni! - ove izjave

koje izgovaraju "veliki" duboko se urezuju u djetetovu podsvijest. Ti po­ruke najsnažnije hipnotiziraju dječju podsvijest i najdublje određuju nje­govo djelovanje.

Stoga se odrasli 1judi, kad se nađu shrvani životnim krizam aprisjećaju  riječi koje su kao djeca slušali pa kažu: - Od mene nikakve koristi, znam to, nikakve... Ili: Uvijek je meni moj otac (moja majka) to govorio/la... Ova­kve riječi nisam dovoljno dobar(a), glup(a) sam, nisu se pojavile niotku­da. Pohranjene su negdje u glavi jer su bile ponavljane u dobi dok djeca nisu bili u stanju preispitati njihovu točnost.

Što (ne) bismo trebali činiti?

Ako želimo da nam djeca budu dobro odgojena (a to želimo svi), onda bismo svakako trebali pripazi­ti na svoje ponašanje prema njima i pred njima. Ono što govorimo oni će možda brzo zaboraviti, ali ono što pri tome činimo, uvijek će oponašati. To postaje model koji će imitirati jer su ga upili kroz doživljaj.

U odnosima prema djeci, kao i prema odraslima, uvijek trebamo biti autentični. Nika­da se ne pretvarajmo da nismo ljuti ili povrijeđeni ako uistinu jesmo. Pred djecom treba pokazati osjećaje kakvi jesu, ali pri tome trebamo ima­ti samokontrolu i znati što učiniti s njima, kako ih kanalizirati. Iz toga će djeca naučiti prepoznavati i izražava­ti svoje osjećaje, jer je to veoma važno. Znat će da imaju pravo na to.

Po­nekad se u našim obiteljima zna čuti: Ti ne smiješ plakati, ti si muško. Muškarci ne plaču. Dijete koje to sluša uči potiskivati osjećaje tuge i  u životu će stalno imati osjećaj kako je sramota  plakati jer muškarci ne plaču.

Ponešto od onoga što bismo tre­bali usvojiti kao pravila ponašanja prema djeci:

Nikada se ne trebamo plašiti dje­ci nešto narediti ako je to potrebno. Ali ih pritom nikada nemojmo vrije­đati niti ponižavati, npr.:  Očekujem od tebe da odmah pospremiš svoje stvari ili igračke,  ali nikada uz to  ne reći: Ti,  sebično derište. Ili: Neuredna svinjo!

Izbjegavajmo  djecu uspoređivati s drugima, npr.:  Nemoguć si kao tvoj  tata. Ili: Zašto ne možeš biti dobar kao tvoj mali braco! Ako smo kršćani, i nama i našoj djeci uzor treba biti samo Isus Krist, a nikako bilo koji  čovjek. Jer svi smo nesavršeni da bismo mogli biti drugima uzori.

Nikada im nemojmo davati  loš primjer, niti dopustimo sebi da jedno  govorimo a drugo ili  čak suprotno činimo.   Djeca  će tada učiti  da je normalno biti licemjeran i lažan, i kako je prihvatljiv  farizejski način ponašanja,  npr.  Djeco, nedjeljom treba  ići u crkvu jer je to Božja zapovijed, a otac ode u gostionicu a majka susje­dama na kavu.

U djecu trebamo usađivati zdravi odnos poštovanja prema autoritetu, a nikada ih njime plašiti, npr.: - Ako ne budeš slušao, fratar će ti odrezat jezik. Ili: Dragi Bogo će te kaznit, učitelj će ti izvući uši i slično. Dijete će tada gajiti  strah i otpor  prema takvim  ljudima. Podsvjesno će ih smatrati neprijateljima i imati stalnu potrebu zaštititi se od takvih.

- Nikada ne govorimo pred drugi­ma o nedostacima svoga djeteta ako  nas ono može čuti, npr. - Grozno je sramežljiva, ne znam što će od nje biti. Ili: Od njega (nje) nikada ništa! Dijete će usvojiti osjećaj manje vrijednosti s kojim će se teško nositi. Postat će ne­sigurno i opterećeno.

Nikada nemojmo koristiti osje­ćaj krivnje da bismo vladali djecom, npr.: - Bože, iscrpljuješ me, tako mi je loše da bih najradije legla i umrla! Ili: - Gledaj što činiš svome ocu ili maj­ci. Dijete će imati osjećaje pogrešne krivice i postat će ili agresivno i osve­toljubivo ili depresivno i pasivno. Ovakva djeca često pribjegavaju ovis­nostima.

Ako ovo sve znamo, onda bismo trebali koristiti svaku priliku da svojoj djeci omogućimo da iz života nas sta­rijih nauče ono što će ih poduprijeti i ojačati im krila za životni let. Nikada nećemo izbjegavati djeci govoriti ono što  je dobro, ali samo ako to nalazi po­tvrdu u našem vlastitom svakodnev­nom životu. Tako ćemo im najbolje pomoći da se razviju u samosvjesne i sretne osobe, koje će znati uživati u životu ne spotičući se o vlastite ranje­nosti zadobivene u odgoju.

Vaše je pitanje tako dobro da ga ne bih želio
pokvariti svojim odgovorom.

                        Petar Silie

Neki ljudi ne znaju ništa, ali uvijek bolje od drugih.

                                                                                  Hau TschoHi