Kad umrem

Kad umrem, ne ukopajte me pod travu,

grobar neka pijukom ne kopa rakom.

Zakopajte me u san, možda i u javu

da bih ukopan bio ja u vama svakom.

Kad umrem, cvjetni nek se vijenac ne tkâ,

od stihova mojih nek bukti krijes.

Jer manje tijelo, više ko duh bijah ja,

-   i prazan u zemlju tad položite lijes.

Od zemaljske sve što u meni bilo tvari,

sagori u stihu ili u nadahnuću tom.

Ko zvjezdano nebo, srcima sad žari

u ljudima svima kao braćom mi svom.

Kad umrem neka bukti taj moj stih

-   da ukopan bih bio u srcima svih.

            *       *        *